Mrzim reprezentativne pauze, a znam da nisam jedini. I danima vrtim nekoliko tema o kojima bih pisao, samo da izbjegnem pisati o trenutku u kojem je Hajduk nakon tri poraza u pet utakmica.
Srećom, bilo je dovoljno tema kojih sam se mogao uhvatiti. Za početak, još u petak sam bio u klubu na domjenku organiziranom na godišnjicu rođenja Luke Kaliterne, a u povodu nagrade za životno djelo “Fabjan Kaliterna”, koju je dobio Boro Primorac.
I uvijek je zabavno na tim događajima, važno je osjetiti puls veterana kluba, koji su često bili i problem kluba, zbog nekih nerazumijevanja, a i ponekog ega većeg od svemira. Ako je Lukša Jakobušić nešto gotovo savršeno odradio u svojem mandatu, onda je to taj odnos koji je bio na niskim granama, a on ga je svojim načinom komunikacije doveo praktično do poželjne razine.
I nikad to neće biti idealno, uvijek će među veteranima biti onih koji se smatraju legendama i koji se vide važnijima od kluba, ali tu pomoći ionako nema, važno je da je u ovom trenutku to sve skupa postavljeno onako kako treba – veterani podržavaju klub, dobivaju počasti koje ih pripadaju, ali u klubu mjesta imaju oni koji to svojom stručnošću zaslužuju.
Moram spomenuti Boru Primorca, čija emocija i socijalna inteligencija me svakim susretom iznova oduševe i bez obzira što se i to u ćakulama pokušava uprljati na razne načine, rezultati govore za sebe, a njegova pojava je od neprocjenjive važnosti za Hajduk.
Iz primjera o kojem smo baš toga jutra pisali smo saznali da su legende kluba često problem i na drugim mjestima, i uvijek se sjetimo postulata čovjeka u kojeg se sve legende kunu – Tita Kirigina, koji je svojedobno rekao da veterane nakon karijere želi vidjeti na stadionu isključivo u loži kad je utakmica. I naravno da postoje iznimke, ali uglavnom je to vrlo uspješno pravilo.
Onda su se dogodile Bile noći u Zagrebu i Sinju, koje sam ove godine morao propustiti, ali iz informacija koje sam dobio, bilo je još bolje nego inače, videa i fotografije s društvenih mreža su to potvrdile.
Ta ljubav koja dolazi iz DPH-ova, koje ja odavno nazivam hajdučkim ambasadama u svijetu je neopisiva i vrlo je bitno da i poneki igrač tome svjedoči, da bude svjestan veličine kluba.
A danas je, na koncu – sedma godišnjica potpisivanja ugovora o kupnji dionica Hajduka, dakle prošli smo upravo tu kritičnu sedmu i sad je svima jasno da je Hajduk klub svojih članova i zauvijek će ostat.
I evocirao sam tu uspomenu na taj dan, doista se naježim svaki put jer sam i tada bio svjestan važnosti i veličine tog događaja, koji polako postaje samo crtica iz povijesti, ali doista možemo biti ponosni što smo dio te generacije.
Ne namjeravam otići u patetiku, iako ću uvijek ponoviti da ne bih mijenjao niti jednu titulu za činjenicu da je Hajduk valjda jedino obranjeno javno dobro koje nismo prepustili predatorima u ovoj zemlji, nego ću samo reći da ćemo biti jedino javno dobro na čijem će se primjeru pokazati da takvi pokušaji mogu biti i rezultatski uspješni, jer uvjereniji sam u to više nego ikad.
I doista nije važno tko će u trenucima dizanja tih pehara koji će doći biti na kojoj poziciji u klubu i oko njega, taj uspjeh je sad već jednostavno – neizbježan.
I svi oni koji su pristali nositi baklju i deset metara te duge ceste mogu biti ponosni na svoj obol tome.
