Dugo nisam imao ovako intenzivan vikend vezan uz Hajduka a da nisam otputovao na gostovanje ili bio na utakmici na Poljudu. U petak je gotovo cijela redakcija Trafike bila na Biloj noći u Makarskoj, pa započinjem javnom zahvalom u ime cijele redakcije svim tamošnjim DPH-ovima na tome što su nam napunili srce i dušu pozitivnom energijom.
Toga nam uvijek treba, jer negative ima nezamislivo puno.
Već sam nebrojeno puta napisao kako imam dojam da stalno pišem isti tekst drugim riječima, i koliko god to htio izbjeći, okolnosti ne dopuštaju.
I zato sam htio početi ovom zahvalom, jer nisam stigao poslati poruke zahvale svima kojima sam trebao, dok smo se doveli u red od previše vina, zatekao nas je koprivnički masakr.
Koji već dva dana zaokuplja medije, navijače, čekamo Otvoreno na temu huligana, a čekamo i kaznu za Hajduka, jer naravno da će to biti jedina posljedica tog masakra.
Mene baš ništa od svega nije iznenadilo, ovakve stvari mogu iznenaditi samo one koji površno prate domaći nogomet. Naime, opet se nakon utakmice analiziraju odluke sudaca u izdvojenom kontekstu, iako je to protivno osnovnom zdravom razumu.
Mediji uglavnom kreću od pretpostavke da je u našem nogometu (i našoj državi općenito) sve normalno, pa sama analiza bude potpuno besmislena.
Sad ću se opet ponoviti – suđenje u ovoj zemlji organiziraju ljudi koji su bili dio sustava u doba kad je vrh te organizacije osuđen za korupciju. I samim time je jedini problem suđenja u hrvatskoj isključivo ta činjenica.
Ta činjenica toliko opterećuje same suce da oni nemaju baš nikakvo povjerenje, a samim time ne mogu dobro suditi, čak ni kad žele. Primjer ciparskog mladog suca koji je sudio na Poljudu u prošlom kolu to najbolje pokazuje – on je mlad, i možda uopće nije kvalitetniji od nekih naših sudaca, ali on je neopterećen i svi imaju povjerenja u njegove odluke, čak i ako nešto (neminovno) pogriješi.
A ono što posebno nervira navijače Hajduka je kriterij koji vrijedi isključivo za njihov klub. I ne, nikad ne pričamo o dosuđenim penalima i sličnim odlukama, riječ je o tome da se Hajdukovim protivnicima redovito dopušta veći intenzitet startova nego igračima Hajduka.
A to je u subotu baš eskaliralo.
Navijači Hajduka su već desetljećima štit svog kluba, jedini stvarni štit i vidjeli su što se događa. Nasrtaj na najboljeg igrača lige, vjerojatnog startera na svjetskom prvenstvu koji je prošao nekažnjeno, a koji je zbog svoje verbalne reakcije odmah kažnjen bio je okidač za (neprimjerenu) reakciju navijača.
I da se razumijemo, u normalnoj zemlji bi ta tribina bila ispražnjena, ili bi utakmica bila prekinuta.
Ali nije, jer ovo nije normalna zemlja, jer oni koji bi tako nešto bili dužni sprovesti znaju koliko masla na glavi imaju i znaju da bi to bila kap koja bi prelila čašu, znaju da je bolje Hajduku otkinuti pokoji bod, drastično ga financijski kazniti, a navijače proglašavati divljacima i teroristima.
I zato je, od tog starta pa do konca utakmice otvorena sezona slobodnog lova na Hajdukove igrače i krenuo je masakr nogometa. Ostalo je potpuno nebitno.
Neki od nas, dapače, većina nas o u ovoj zemlji smo ljudi koji smatraju da trebaju živjeti pošteno, ne uzimati mito, ne koristiti rođačke veze ili stranačku pripadnost za napredovanje.
A ova zemlja je, kako je lijepo poentirao kolega Travis prije desetak dana – njihova zemlja, sve je u njihovim rukama. Zemlja u rukama ljudi koji državu gledaju kao sredstvo ostvarivanja osobnih ciljeva, u njihovim rukama je i policija i pravosuđe, a napose i nogometni savez.
Nakon utakmice u subotu sam bio u jednom krasnom društvu, a u jednom trenutku je zasvirao stari hit legendarne zagrebačke grupe Film “Neprilagođen“.
Isključio sam se u tom trenutku iz razgovora i to mi je dalo ideju za naslov današnjeg članka. Ja sam neprilagođen. Mi smo neprilagođeni.
Neprilagođeni smo sustavu ove zemlje u kojoj je normalno klanjati se lažnim idolima, u kojoj je normalno da su kriminalci heroji masa, u kojoj je normalno sve ovo što gledamo već desetljećima, u kojoj smo u državi koju su mnogi sanjali preuzeli i digli na još višu razinu sve ono najgore iz Jugoslavije, a uglavnom odbacili ono rijetko pozitivno iz iste.
Toliko smo neprilagođeni da nas svjetsko prvenstvo koje će se odigrati na groblju petnaestak tisuća ljudi – ne zanima. Čak ni ako na njemu nastupa reprezentacija u kojoj će valjda prvi put u povijesti vjerojatno doista nastupati dvadesetak onih koji su to zaslužili.
Jer smo toliko neprilagođeni da vidimo širu sliku i znamo kome to sve donosi korist i zbog toga ne možemo uživati u nogometu.
A mi samo želimo vikendom uživati u nogometu, dok nas oni kojima naša neprilagođenost smeta zbog toga – mrze.
Mrze nas jer smo bolji, mrze nas jer pokušavamo biti ispravni, daleko od toga da smo uvijek potpuno ispravni, ali barem pokušavamo biti i to je dovoljno. I pokušavaju nas na sve načine uvaljati u svoje blato, i ponekad im i uspije.
I toga se treba paziti, mržnje se treba čuvati, na nju nikad ne treba reagirati mržnjom, a posebno ne nasiljem. Koliko god teško bilo trpjeti mržnju i nasilje.
Da članak ne bude uvijek isti, spomenut ću i nešto o igri Hajduka. Opet smo vidjeli pad nakon vodstva 2-0, drugi put na gostovanjima, i drugi put nakon nekog nepredviđenog događaja.
Mislav Karoglan je taj pad pokušao spriječiti vađenjem Čoline i uvođenjem Mlakara, što je s obzirom na situaciju na terenu bila katastrofalna odluka, ali lako je sad biti general nakon bitke. Ja sam se nadao da je riječ bila o ozlijedi mladog reprezentativca, jer sve drugo mi nije imalo baš nikakve logike.
Na vodstvu Hajduka je da ocijeni je li Mislav Karoglan dovoljno dobar da ovu momčad vodi dalje u zadanim uvjetima, moj dojam je da nije, jer nismo vidjeli neki napredak u odnosu na situaciju koju smo imali s Dambrauskasom, osim što sad padovi počinju nakon drugog, a ne prvog gola.
Ali to je samo moj dojam, uvijek kažem da nikad ne bih bio u koži ljudi koji moraju donijeti takve odluke.
Možda bi lakše bilo da se svi skupa prilagodimo, da se prilagodi i sam klub, da pristane biti dio cijele ove močvare, da prihvatimo mordorski narativ, možda bismo i uzeli titulu već ove godine. Jedan kolega mi je poslao poruku kako smatra da bi jedino postavljanje Bruna Marića za trenera pomoglo Hajduku, i vjerojatno nije daleko od istine.
Ali kada bismo se prilagodili, onda bi nas bilo jako malo i baš ništa to ne bi vrijedilo, to je valjda jedino u što sam potpuno siguran.
