Hajduk je u ovom društvu čisti eksces, potpuna diverzija jednog groznog i odvratnog sustava, a uglavnom ga se tako i tretira; kao trinaesto prase; izdanak ostatku zemlje uglavnom nerazumljive dalmatinske kombinacije dišpeta, fjake i uvijek prisutne poluzajebancije.
I patetike, neminovno, tako vezane uz u ovoj zemlji (a i šire u ovom modernom svijetu) davno zaboravljene vrijednosti poput morala, ljubavi, poštenja i onog čega se moderni licemjeri najviše plaše – drugarstva.
A to drugarstvo između suboraca na bilo kojem frontu je jedna od onih vrijednosti koje ne možete slomiti tek tako, ljudi kad zajedno prođu određene poteškoće kasnije ne padaju lako pred izazovima, posebno ne onim koji uključuju izdaju suboraca. Lakše je naštetiti sebi nego onome tko vam je pomogao kad je bilo najteže.
I zato ove brojke članstva tako nezaustavljivo rastu, zato igrači dolaze u Hajduk odričući se ogromnih novaca, zato Hajdukov web-shop stalno pada (ok, nije samo zato, ali da ne kvarim sad priču, valjda će čovjek donijet internet barem do rođendana), zato će sutra stadion biti rasprodan vjerojatno u rekordnom roku, a zato je Hajduk i neuništiv.
I nikome drugome u ovoj zemlji to nije jasno. Jer većina ostatka zemlje je odustala od snova, gledaju samo kako preživjeti do prvoga, gledaju kakvu korist tko ima od čega, sve ove naše ezoterije su njima neki tragovi i poljupci u snijegu, brzonestajuće stvari koje se ne mogu naplatiti.
Jer tko je vidio davati bez da se očekuje išta zauzvrat? A dali smo, dali smo neizmjerno puno. I emocije, i vremena, a bogme i novaca.
I dežurne ptice rugalice će reći – a što ste dobili zauzvrat? Nema titula, nema Evrope, tih par kupova i to je to.
I opet ne razumiju ništa, ne razumiju gušt i veličinu davanja, ne razumiju tu emociju koju dijelimo, te zajedničke patnje kod poraza, sve teške povratke s gostovanja, one suspregnute suze i bijes zbog nepravdi, neizmjerne tuge zbog naših vlastitih zabluda, ali ni one zagrljaje i pijane proslave nakon pobjeda.
I znam da je besmisleno ovo sve skupa i pisati, jer vi koji znate ionako već znate i sve vam je jasno.
A ovi drugi ne bi shvatili ni da im se emocija materijalizira pred očima i popiša po glavi. Pitali bi “di je tu lova” najvjerojatnije…
I naša najveća prednost u ovom trenutku je što i dalje ne razumiju. Što smatraju da se pozitivne stvari u klubu događaju “ulici” usprkos, što smatraju da je red u klub došao slučajno, u liku predsjednika, sportskog direktora ili trenera.
I ne shvaćaju da su svi oni prolazni i da su zapravo baš produkt cijele te priče, priče proizašle iz najčišće ljubavi, ljubavi koja daje a ništa ne traži zauzvrat.
