Jedno od najdražih štiva u životu mi je Novi zavjet, a posebno Evanđelje po Mateju, i u ovo doba mu se redovno vraćam, važno je to za ostati normalan u svijetu po mjeri farizeja kojim i dan danas vladaju herodi, pilati i kajfe, a narod i dalje bira barabe. Sjedim pred televizorom i (neću reći pobožno) pratim mini serije o Isusovom životu, ostajem zamišljen uvijek na istim mjestima, pustim i suzu svaki put kad narod opet odabere Barabu.
Čemu ovaj religijski uvod u članak o Hajduku, pa još od jednog potpuno nereligioznog tipa?
Pa vratimo se Isusovu nauku i njegovoj priči o dva sina. Onoj u kojoj otac prvome kaže da ode raditi u polje, pa se prvi sin suprotstavi ocu, kazavši mu da neće to učiniti, ali kasnije ode i odradi ono što mu je rečeno.
Drugi sin smjerno se pokori ocu i kaže kako će odmah poslušati, ali ne ode u polje.
Isus se nakon toga okrenuo farizejima i pitao ih je li važnije govoriti ono što Otac želi ili raditi ono što Otac želi.
Hajduku predstoji njegov veliki tjedan i kusur. U narednih devet dana ćemo doznati jesu li spremni ove godine učiniti ono što se svi mi skupa nadamo da mogu i hoće.
Što ćemo mi učiniti u tih devet dana? Hoćemo li se zaklinjati u ljubav, a istodobno pljuvati i biti negativni u svojoj okolini, ili ćemo dati podršku onako kako treba? Mislim pritom na sve – od navijača koji će prijenose slušati na radiju, preko onih koji će biti na stadionu, pa sve do nekog zaposlenika kluba, kapetana momčadi ili predsjednika kluba.
Znam što će svatko reći na ova pitanja.
Ali kao što ste već shvatili – nije stvar u tome što ćemo reći, stvar je u tome što ćemo učiniti.
Sretan Uskrs svima koji vjeruju.
