Danas sam na jednom odličnom blogu koji nema nikakve veze s temom koju ja ovdje obrađujem pronašao latinski citat o strpljenju kojeg je Ciceron uputio Katilini u potpuno drugom kontekstu, ali pogodio je moje ovotjedne osjećaje u samu srž.
Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra? Dokle ćeš konačno, Hajduče, zlorabiti strpljivost našu?
Prošlog vikenda sam vidio veoma ozbiljne ljude, koji su prošli puno toga u životu, a i s Hajdukom koji su izgledali kao nokautirani, neki i uplakani, a danas su već na putu za Slavoniju, čime je na pitanje najbolje odgovoreno. Dijagnoza je jednostavna – naše strpljenje je neograničeno. Ali to ne znači da ga treba zlorabiti.
Kaže drugi stari rimski aforizam – strpljenje obogaćuje dušu. Čime smo mi Hajdukovci vjerojatno među navijačima najbogatijim dušom ikad i igdje.
Šalu na stranu, bilo mi je lijepo čuti maloprije Mislava Karoglana kako na konferenciji za medije pred utakmicu izgovara ono o rješenju koje se nalazi u svakome od igrača i trenera. Puno je važnije da to ne ostane samo na riječima kao često u prošlosti.
Sutra Hajduka čeka novo finale, a okrnjeni sastav, izostanak Livaje i težak gostujući teren pravi pobjednici moraju prepoznati kao priliku, ne kao problem.
Jer pobjednici jedva čekaju preuzeti odgovornost, pobjednici jedva čekaju utakmicu da pokažu što znaju i dokažu prvenstveno sebi, a onda tek svima drugima da su najbolji što mogu biti i da su zaslužili biti u glavnim ulogama.
Luzeri traže opravdanja i sakrivaju se dok vrijeme ne prođe i čekaju plaću.
I ne, bez obzira što je sutrašnja utakmica još jedno finale i najvažnija ove sezone, ni ona neće odlučiti prvenstvo i ako se ne dobije, neće ništa konačno propasti. Ali ako će se momčad postaviti i ponašati kao u većini prethodne utakmice, saznat ćemo da smo pogriješili kad smo mislili da su oni pobjednici. Rezultat može biti različit iz raznih razloga, ali izvedba ne smije biti sporna.
Neću ovdje razglabati o želji, to je jedna od onih riječi u koje ne vjerujem previše, često nedostatak moći i znanja na terenu izgleda kao nedostatak želje.
Ono što se osobno, na čisto taktičkoj razini nadam jest da će Mislav Karoglan ovaj put slijediti postulate koje je nekako sam postavio kad je rekao da igrači moraju igrati na mjestu na kojem se ugodno osjećaju.
A još se više nadam da će mu oni to vratiti i učiniti da se on ugodno osjeća nakon utakmice jer su oni odradili svoj posao najbolje što mogu.
