Svaka reprezentativna stanka je naporna, ali neke su napornije od drugih. Ova stvarno spada u takve. Fascinantno mi je posljednjih nekoliko dana pratiti uobičajena druženja po splitskim kafićima, priča se o svemu i svačemu, samo se ona svakodnevna tema izbjegava u potpunosti i čim netko spomene derbi, utakmice ili bilo što vezano uz Hajduka – ljudi tog tipa ušutkavaju, a ekstremniji samo plate i odu.
Ali slon je u prostoriji i pričalo se o sutrašnjem ručku, rugalo se s izborima, hvalilo se novim ljubavnicama ili lagalo o ulovljenoj ribi – znamo svi što nam je u mislima.
U pogledima se vidi sjeta, vidi se i nervoza.
Pametniji izbjegavaju i čitanje medijskih napisa, društvenih mreža još više, a oni koji to ne mogu, bilo prirodom posla poput nas u redakciji, bilo zbog toga jer im je mobitel postao produžetak dlana, ti su u posebnom problemu.
Jer čovjek bi, redovno čitajući naše najveće medije – poludio. Odnosi se to na većinu rubrika, u zadnje vrijeme čak ni vremenska prognoza više nije normalna vijest, već sve neke katastrofe, ekstremi ili neviđene oluje, koje na koncu budu – kiše, juga, bure ili sunčani dani, ali to je već druga tema. Ipak, ako čitate rubrike posvećene domaćem nogometu i uzimate ih ozbiljno, odvede vas to u potpunu paralelnu stvarnost.
I neminovno se čovjek upita kako je to moguće da je stvorena ta paralelna stvarnost, kako je moguće da izađe valjda petsto članaka o nekom Mudražiji i njegovom “epskom sukobu” s Livajom, od obračuna Ali – Foreman u Kinshasi pred pedeset godina nije toliko članaka izašlo o dvojici koji su se sukobili na stadionu.
Hrvatski mediji su “Mudražijinu pobjedu nad Livajom” doveli do te razine oduševljenja da još od kad je David praćkom srušio Golijata nije bilo važnije pobjede u povijesti. The Rumble in Poljud.
I ma koliko se ovi drugi mediji, ovi koje možete na prste jedne ruke nabrojati, trudili ispraviti tu iskrivljenu sliku stvarnosti, problem na koncu ipak nije samo u glavnim medijima.
Ma koliko to neki doveli do karikature prisvajajući taj slogan – sami smo protiv svih. Potpuno sami.
A svi veliki sportaši, svi uspješni ljudi općenito, čak i taj veliki, ogromni, najveći Muhammad Ali su nakon uspjeha pričali o tome kako do pobjede možeš doći tek kad uspiješ pobijediti samog sebe, odnosno svoje mane, svoje demone.
Naši vlastiti demoni nas napadaju svakodnevno, u vidu sumnji, uz to im ti mediji i neprijatelji naše priče svakodnevno ubrizgavaju doping ponavljajući laži, iskrivljujući stvarnost do te razine da nam se demoni ponekad čine stvarni.
Stvar je potpuno jednostavna – za pobijediti sve, morat ćemo prvo pobijediti sebe.
Prvo igrači, možda na način koji je predložio naš glavni urednik jučer, onda svi u klubu, počevši od uprave koja mora se mora napokon maknuti s konopaca i početi plesati kao leptir i ubadati kao osa arhetipske George Foremane u vidu HNS-ovih gazda i trabanata, do navijača koji moraju izbaciti fatalizam i štasanvajarekaizam iz načina razmišljanja.
Možemo li mi svi skupa to? Naravno da možemo. Hoćemo li, to je već drugo pitanje.
