Prirodom svojeg posla dobivam užasno puno poruka i pitanja oko Hajduka. I bez obzira što stalno i pišem i govorim kako nisam u toj priči i da me uopće ne zanimaju informacije oko toga tko dolazi, tko odlazi i hoće li novi dres biti žut ili oker, valjda što ja više to tvrdim, to mi ljudi manje vjeruju po tom pitanju.
I onda me pitaju – a kako onda na kraju često ispadne da si bio u pravu? A moj odgovor je opet uvijek isti – zato što koristim zdrav razum. Što, da se razumijemo, kad je u pitanju Hajduk često uopće nije lak zadatak.
Najdraža poruka koju sam dobio po tom pitanju ovih dana došla mi je od čovjeka kojemu ću navesti ime čisto da ne biste morali pogađati odakle je. Dakle, šalje meni moj dragi Vlaho poruku u kojoj me upozorava na činjenicu kako sam svaku od sezona od kad me on prati najavio tako da sam napisao da Hajduk ni ove godine neće biti prvak i da to na koncu tako i bude. I lijepo me zamolio da nešto promijenim po tom pitanju, jer eto, iako on nije praznovjeran – ne košta ništa probat.
Pa eto, za mog dragog Vlaha, za mene, za treću smjenu, za sve nas nenormalne najavljujem da će ove godine Hajduk biti prvak.
Što se dolaska Perišića tiče, mogu vam reći sljedeće, samo koristeći zdrav razum i logično zaključujući, a vi za koji mjesec ili godinu kažite jesam li pogodio – gotovo sve informacije koje ste dobili su poluinformacije, a često i potpune izmišljotine, da ne kažem – laži.
Za početak, kreće se od pretpostavke da je Perišić već otpisan u Tottenhamu. Što nije istina. To je u principu zaključak onih koji prate taj klub, ali ozbiljni razgovori na tu temu u nogometnom svijetu ne kreću prije početka priprema.
Ono što sam siguran jest da Perišić neće otići ni u Tursku ni u Saudijsku Arabiju. Osim ako nekim slučajem ne dobije neku nemoralnu ponudu iz Reala, PSG-a, Cityja ili Barcelone za ovu sezonu, kad bude odlazio iz Londona, on će doći kući.
Hoće li to biti na koncu ovog prijelaznog roka, u sljedećem, ili dogodine, to ne zna doslovno nitko, niti može znati, jer ugovor uvijek ima dvije strane. I zapravo sve ovisi o tome kako će se vlasnici Tottenhama postaviti prema Perišiću, njegovoj ulozi u njihovoj momčadi i njegovoj plaći.
A ono što me uopće ponukalo na cijelu ovu pisaniju o temi koju inače izbjegavam gore nego vrag tamjan su komentari koje čitam po društvenim mrežama.
Jer krenulo je simpatično, priznajem da sam i ja kriv za tu rabotu, s već doista vrlo prihvaćenom frazom – vrime je. Ali kako to već traje neko vrijeme, došlo se do toga da postoje čak i tipovi koji su ničim izazvani izgubili strpljenje, kao da je Perišić njih osobno zajebao jer im je obećao doći još lani, pa pišu komentare u smislu – ako sad ne dođeš, nemoj ni dolazit, spominju i obitelj, a to je doista pokazatelj koliko su društvene mreže iskvarena slika stvarnosti.
Ljudi, pokušajte predočiti milijun eura. Pa ih zamislite onako na hrpi. Pa ih složite deset takvih u glavi. Pa objasnite koliko bi se tih hrpica odrekli da bi došli u sredinu koja će vam vrijeđati familiju i prije nego ste uopće postali igrač njihovog kluba?
Ono što još treba shvatiti jest da i klub kao takav mora ozbiljno napraviti neke stvari, a to je posložiti prioritete. Čak i s Perišićem i Livajom u momčadi, Hajduk neće biti prvak ako si zacrta previše ciljeva.
Da pojasnim svoju misao – ako je kad postojala sezona u kojoj se isplati žrtvovati Evropu za pokušaj napada na prvenstvo, to je ova.
