Ovih dana imam osjećaj kako previše hvalimo vodstvo Hajduka, ali činjenica jest da koliko god mi smetali neki njihovi općeniti stavovi prema stvarima koje smatram važnima poput odnosa s HNS-om, oko samih operativnih stvari doista nije lako naći preveliku zamjerku.
Naravno, postoji uvijek ona – a tko će sve to platit, ali smatram da je klub dovoljno kvalitetno ustrojen da postoji zadovoljavajući broj kontrolnih mehanizama koji će spriječiti bilo kakvu dugoročno kriznu situaciju po tom pitanju, u bližoj ili daljoj budućnosti.
Nebrojeno puta smo svi, ili gotovo svi mi dobronamjerni pratitelji rada kluba zazivali kontinuitet. I koliko god se zazivao kontinuitet upravljanja i kontinuitet struke, on je zapravo samo osnovni preduvjet za ono najvažnije u sportskom klubu – kontinuitet momčadi.
Naime, bili smo svjedoci kako svaki novi trener i svaki novi sportski direktor počinje ispočetka s “gradnjom momčadi“, a za gradnju momčadi, a samim time i igre je potrebno vrijeme. Tako je često bilo teško pronaći igrača koji je u svlačionici duže od godinu ili dvije, a kamoli tri godine.
Istraživanja ozbiljnih analitičara kažu kako je prosjek staža igrača u svlačionici najuspješnijih klubova minimalno tri godine, a najboljima je, poput Reala svojedobno, taj prosjek bio ili jest i iznad pet godina.
I zato oni mogu biti kvalitetni u kontinuitetu, jer im igrači igraju zajedno tri, pet ili sedam godina i imaju mehanizme kojima pribjegavaju kad the tough gets going. Nalaze se zatvorenih očiju, što bi se reklo u standardu sportskog novinarstva.
Hajduk je imao taj prosjek debelo ispod jedne godine zadnjih desetljeća. A ove godine, ako pogledate popis nositelja momčadi dolazite do već solidnog broja starosjedilaca – Kalinić je tu u kontinuitetu već gotovo tri godine, Livaja samo malo manje, Krovinović, Mlakar, Melnjak i Elez su tu već dvije godine, Sahiti još duže od svih njih, s godinom posudbe je tu već pet godina, Dolček četiri, Pukstas je već dvije godine uz prvu momčad, Mikanović i Grgić godinu i pol, Kalik punu godinu, ali s prethodnim stažem, a osvježenja poput Lučića i Benrahoua su u svojoj drugoj sezoni.
Za pretpostaviti je da će novi igrači zahvaljujući iskustvu koje posjeduju nešto brže proći prilagodbu, ali i to je puno lakše kad dolaze u već uređenu momčad s jasno postavljenom hijerarhijom.
Prosjek staža dosadašnjih nositelja je negdje na dvije godine i tri mjeseca u prosjeku, a čak i kada im se pridodaju svi novopridošli igrači, te juniori poput Sigura ili Brajkovića koji pretendiraju biti ozbiljan faktor u momčadi to pada na otprilike godinu i pet mjeseci u prosjeku.
Na koncu, čisto za ilustraciju – fotografija uz naslov ovog članka je nastala u ožujku prošle godine, dakle, prije šesnaest mjeseci. Od osam igrača koje možemo identificirati na njoj, sedam ih je još uvijek u prvoj momčadi, gotovo svi s dugoročnim ugovorima.
A to je sasvim dobar početak za građenje kontinuiteta.
