Tri dana Njemačke i micanje iz Hajdukove svakodnevice mi je došlo kao naručeno. Čisti reset, tri dana življenja neke paralelne stvarnosti, za koju smo svi duboko svjesni kako su surogat i kako je to sve lijepo, ali u svojoj biti samo naznaka onoga što bismo htjeli imati.
Ono što je pokazao Westfalen jest da smo mi odavno spremni, mislim pritom na navijače, i da smo u tom segmentu doista u samom vrhu Evrope. U vrhu je Hajduk očito i po talentu koji ima u svojim pogonima, ali sve smo to već znali.
Da bi se talent razvio, treba puno rada, a ako su naši mladi talenti došli među četiri momčadi kontinenta, znači da se očito i puno radi i dobro radi.
Gdje onda zapinje s ostatkom kluba?
Pa prvo i osnovno što treba shvatiti i biti toga svjestan – koliko god lijepo bilo ući među četiri momčadi kontinenta, pravo mjerilo uspjeha akademije jest broj igrača koji će biti prvotimci i koji će postati vrhunski igrači.
Iako je dojam drugačiji, Hajdukova akademija je i po tome već godinama među najboljima u Evropi, jer hrpa igrača koji su ponikli na Poljudu igra u sasvim solidnim ligama i solidnim klubovima.
Na koncu, uz sve prednosti koje u hrvatskim selekcijama imaju igrači iz onoga što navijači zovu ergelama – uvijek je među nositeljima igre barem dva do tri igrača iz Hajdukova pogona.
Zašto ih nema više, pogotovo u mlađim kategorijama jest već prožvakana tema, neću biti nimalo provokativan ni posebno pametan ako kažem da sam uvjeren kako bi Luka Vušković, da kojim slučajem nosi plavi dres već u ovom ciklusu bio pozvan u U-21, ali to je stvarno druga tema, kojom mi je već odavno besmisleno baviti se.
I najlakše bi bilo optužiti i sam klub da je nesposoban jer ne zadržava te talente, ali i ta je optužba krivo usmjerena, jer tužna nogometna stvarnost koja je od sporta napravila čisti biznis i igračku za bogate je takva da jednostavno ne možete odbiti ogromne svote za mlade igrače koje stižu, a ako bi ih i odbili, teško je motivirati mlade momke, a još češće njihove roditelje ili zastupnike da odbiju takve novce da bi se pravilnije razvijali i zaradili novac kasnije.
Svi oni žele odmah i sve, a poslije što bude. A taj problem često imaju i ljudi koji vode klub i pri tom uopće ne mislim na transfernu politiku.
Oni bi odmah, sve, a poslije što bude. Pri tome mislim na uspjeh koji žele odmah i sad, zato da baš njihovo ime bude upisano zlatnim slovima u povijest. Ako vam je do upisivanja imena, upišite se tamo gdje treba, budite kap u slapu, a ne pokušavajte pokretati neke svoje.
Često ljudi koji vode klub ne shvaćaju gdje je osnovni problem. Čak i Ivan Leko, koji je radio u uređenim klubovima odbija jučer na pressici pitanje o usporedbi s belgijskim Unionom koji je s (uvjetno rečeno) jeftinom momčadi došao do uspjeha.
A stvar je baš u tome da Hajduk mora učiti iz onoga što se dogodilo s uspjehom juniora i doista to preslikati na cijeli klub.
Prvo – kontinuitet. Cijeli stožer je tu zajedno već godinama.
I idu korak po korak, prvo su bili prvaci, pa im je to oduzeto. Umjesto da plaču, uzeli su tu nepravdu kao motiv, uzeli sljedeće prvenstvo, a onda dogodine i odigrali solidnu sezonu u Evropi.
Da bi ove godine napravili (za sada) još dva koraka više.
A sad ono ključno. Sve su to napravili iako su otprilike svakih par mjeseci ostajali bez pola momčadi, bez obzira što treniraju na jednom neuvjetnom terenu, što nemaju resurse za otići na pripreme u kamp od pet zvjezdica.
Ali su gradili sustav, hijerarhiju i – igru.
I bez obzira što su u zadnja tri kola igrali protiv momčadi s više talenta, više iskustva, više snage, pa usudio bih se reći i više znanja – pobijedili su. Jer su za razliku od njih imali kolektivnu igru, požrtvovnost, jasan plan, jasan cilj u svakom trenutku.
I doslovno to treba preslikati na prvu momčad i cijeli klub.
Hajdukovi navijači još uvijek žive u prošlosti i pričaju priče o velikom klubu i velikim momčadima koje je imao.
A čak i one najveće, koje su stvarno bile ekstra dominantne, a tu naravno govorimo o pedesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća u biti nisu niti približno ispunile svoj puni potencijal.
Recimo, ako pitate bilo kojeg starijeg navijača Hajduka o generaciji Matošića i Vukasa, čuti ćete da nema bolje, da su sve osvajali i dobivali, a činjenica je da je Hajduk osvojio u toj dekadi točno tri titule. I da, i tada se Hajduka zaustavljalo, nije Frane bezveze išao tamo tražiti par deka poštenja, ali činjenica stoji da je u istoj dekadi Crvena Zvezda osvojila – dvostruko više titula.
Između ostalog jer su uzeli jednog od tri ključna igrača Hajduka sebi, ne bez krivice Hajdukovih čelnika, dapače.
Sedamdesete i Ivićeva kaznena ekspedicija? Četiri titule i zapravo dvije stvarno dominantne godine, one prve dvije Ivićeve.
O osamdesetima neću ni početi, deset godina možda i najjače momčadi koja nikad nije osvojila titulu, a u Evropi je dva puta došla do vrata raja, pa se opet pucalo u noge samima sebi određenim odlukama.
Čemu ova cijela litanija o povijesti – pa zato da se nešto naučimo. Hajduk je zadnje dvije godine izgradio momčad koja nešto vrijedi i koja pobjeđuje.
Problem koji imamo jest da je nogomet sport u kojemu bolji ne pobjeđuje uvijek, a na duge staze pobjeđuju najuporniji i najstabilniji. I tu pada i momčad i klub, a i mi navijači sa svojim narativom oko pljuvanja i odustajanja nakon prve prepreke u vidu lošeg rezultata ili čak izvedbe.
Hajduk može pobjeđivati samo i isključivo tako da u svakom trenutku svaki igrač i svatko uključen u klub na svakom centimetru prostora kojeg je zadužio da sto posto svojih mogućnosti i u svakom trenutku ima jasan plan što, kako i zašto treba raditi.
Neće Hajduk pobijediti nikoga zato što je veliki klub niti zato što je Livaja najbolji igrač lige, nego isključivo ako se igrači ponašaju onako kako se ponašaju najbolji igrači na svijetu, koji uvijek u svakom trenutku na svakom centimetru terena daju sve od sebe i rade ono što se od njih traži.
I u tome leži cijela filozofija. Tako se pobjeđuje ne samo veće od sebe, nego i one nominalno slabije. Čak je to i važnije, jer tako se stiče navika. Ako se bira utakmice i treninge onda od toga nema nikakve vajde.
I sve to važi za svakoga u klubu.
Igrač je tu da igra, trener je tu da vodi igrače i odlučuje o taktici, sportski direktor je tu da vodi sportsku politiku, šef financija je tu da brine o financijama, šefovi marketinga i prodaje su tu da zarađuju novac, a predsjednik uprave je tu da – ne radi ništa (operativno) osim da donosi konačne odluke ukoliko ljudi ispod njega imaju dvojbe, ili da eventualno koji put ispravi nešto njihovo za što misli da je krivo.
A navijači?
E navijači su tu da navijaju. A to kako Hajdukovi navijači znaju navijat i kako znaju bit najbolji na svijetu je već toliko puta ispričana priča, ali moram članak završit s time, jer ta tri dana Njemačke su me napunila energijom kao malo što prije u životu.
Prva predrasuda koju često naš svijet ima je ona o našim gastarbeiterima iz Njemačke, čija se struktura stubokom promijenila, barem što se navijačkog svijeta tiče.
Naravno, još uvijek imamo one koji nam prvi padnu na pamet kad pomislimo na to tko će puniti stadion na hladnom sjeveru kontinenta kad igra Hajduk, ali oni su sad već u ogromnoj manjini, jer prva generacija iseljenika koja je toliko osjećala klub je već u poznim godinama, a i druga generacija više nije mlada. Tako da je već na sceni treća generacija koja je ili potpuno nezainteresirana za tu priču, jer ne pali ih zov pradomovine, ili su doista zagriženi, a onda se kao pravi Nijemci što u svojoj srži odgojem zapravo jesu – informiraju i nauče sve što treba i u njima Hajduk ima najvjernije navijače koji fantastično razumiju Hajdukovu priču, najčešće puno bolje od svojih djedova i očeva.
A uz to, imamo i (nažalost) ogroman broj onih koji su tamo završili u zadnjih pet ili deset godina, uglavnom mladi momci u dvadesetima i tridesetima, koji su otrgnuti iz Dalmacije ili Slavonije, kojima je sjever Poljuda bio dnevni boravak, a odlaskom u Njemačku nostalgija koja ih muči se u tome nedostatku Poljuda vjerojatno najbolnije osjeća.
I vidjeti sjaj u očima tih ljudi dok pričaju o Hajduku je nešto posebno, nešto što ispunjava nadom.
Jer otišli su ti momci i djevojke radi stanja u zemlji koje je takvo kakvo jest i više im se isplati konobarit ili bauštelit u Njemačkoj ili Irskoj nego tražit posao u struci po domovini a bez stranačke iskaznice.
I u Hajduku vide tu iskru poštenja koja treba domovini i znaju da ako uspije Hajduk da je to znak da se i domovina mijenja i da će jednog dana moći nazad, gdje im je mjesto.
I ne, nisu ovo riječi patetičnog polunovinara, ovo su riječi koje sam čuo od više djevojaka i momaka zadnjih dana, gotovo uvlaš iste.
Hajdukovi navijači i Hajdukovi juniori su preskočili taj Žuti zid na Westfalenu, bez obzira što je stvarno bio visok.
Vrijeme je da cijeli klub preskoči zidove koji ga okružuju, vrijeme je da se shvati da se pametnim sustavom i s velikom požrtvovnošću svaka prepreka može savladati. Ali bez ega, bez razmišljanja o tome hoće li baš njihovo ime biti upisano u povijest.
Jer takve stvari samo sprečavaju napredak i guše mogućnost preskakanja i najnižih zidova, a kamoli ovih visokih oko Hajduka.
I zato, izvolite preskakati dame i gospodo. Ako i koji bude nepremostiv, možemo koji i svi zajedno srušiti – nije problem.
Zbog sjaja u očima onih ljudi koji zaslužuju dalmatinsko sunce, a ne njemačku maglu.
…
P.S. znam da sam obećao određeni zaključak putopisa iz Dortmunda, ali kad sve zbrojim i oduzmem, zaključio sam da, kad bi napisao sve o svojem putovanju – da mi ne biste vjerovali i zaključili biste sasvim sigurno da je riječ o navijačkom pretjerivanju, pa ćemo to preskočiti. Samo zahvala svima koji su bili navijački solidarni onako kako to treba biti u tom svijetu, koji nikoga nisu ostavili na cesti, a posebno jednom Anti kojem se ja osobno nikad neću moć odužit. Iako i on kao navijač zna da to nije potrebno – vratit ću to nekom drugome nekom prigodom. Ili već jesam zapravo još nekad davno?
