Danas ću napisati članak o Marku Livaji. Bez namjere dizati ga u nebesa jer je prvi (očekivano) napravio ono što je puno igrača koji su se suočili s nepravdom u onome što se naziva “Hrvatska nogometna reprezentacija” trebalo napraviti i prije njega, da bi se povela rasprava o nekim stvarima koje u hrvatskom nogometu, a posljedično i u hrvatskom društvu – nisu dobre.
Ideja zajedništva i jedinstva u Hrvatskoj, a posebno u sportu, napose nogometu je zapravo – baštinjenje jugoslavenskog, boljševičkog mentaliteta i narativa.
Tamo u osvit raspada te bivše i upokojene Jugoslavije, otprilike dvije trećine države, a unisono svi mediji i sportaši, posebno nogometaši su se čudom čudili, zdvajali i zgražali nad ponašanjem mladih Hrvata koji su na pripremnoj i prijateljskoj utakmici koju je nogometna reprezentacija Jugoslavije u Zagrebu igrala protiv Nizozemske hametice nosili “nizozemske” zastave i navijali protiv te Jugoslavije.
Zgražali su se i Hrvati među reprezentativcima, nije im bilo jasno što se događa.
Dvadeset i koju godinu kasnije, čudit će se dvije trećine države, gotovo unisono svi mediji i svi sportaši kad mladi Hrvati budu bacali baklje na San Siru i na sjeveru Francuske nešto kasnije, zgražat će se nad porukama s trogirskog mosta i zdvajati nad njihovom sudbinom.
I svaki put kad vidim i čujem izjavu Ivana Perišića nakon San Sira, sjetim se Zlatka Vujovića na Maksimiru, a svaki put kad sam čuo zgražanje nad vrijeđanjem Davora Šukera i Luke Modrića na Poljudu, sjetio sam se zgražanja nad vrijeđanjem Piksija Stojkovića na istom mjestu.
Jer niti je Zlatko Vujović shvaćao poziciju Hrvatske u Jugoslaviji, niti Ivan Perišić razumije poziciju navijača u hrvatskom nogometu, niti oni koji ne žele znati više uopće shvaćaju kako su Stojković i Modrić zapravo samo eksponenti nečeg puno većeg i važnijeg od onog što su prikazivali na terenu – zbog čega ih se zapravo i vrijeđalo.
Obećao sam tekst o Marku Livaji, a do sad sam spomenuo Zlatka Vujovića, Dragana Stojkovića, Davora Šukera, Luku Modrića i Ivana Perišića.
Nije to slučajno, Marko Livaja po svojem nogometnom znanju pripada među te velikane. I da je pravde, dobio bi isti tretman i zaštitu koju su i oni dobivali svojedobno, odnosno još uvijek dobivaju.
Da je pravde, Mario Pašalić ne bi svoju prigodu čekao koliko ju je čekao prije nego je dobio svoje mjesto koje mu pripada. Da je pravde, Nikola Kalinić i istina o njemu bi izašla u javnost onako kako zaslužuje, da je pravde, svi oni Mamićevi puleni ne bi dobivali prednost pred onima koji su to na terenu zaslužili prije njih.
Da je pravde, momci iz Kaliterne, koji su rasturali po evropskim terenima svoje vršnjake bi dobili priznanje kroz pozive u mlađe selekcije.
Da je pravde, Hrvatsku nogometnu reprezentaciju i nogometni savez nikad ne bismo stavljali u navodnike i nazivali ih prćijama, repkicama i Mordorom, i igrala bi u Splitu barem jednom godišnje i prije nego se Maksimir raspao.
Da je pravde, u ligi ne bi sudili suci koji su sudili dok su im šefovi uzimali mito i, kako je na sudu potvrđeno – dijelili mito s onima koji su sudili.
Da je pravde, ne bi valjda devet od deset ljudi koji imaju veze s nogometom dolazili iz HDZ-a, da je pravde, UEFA i FIFA se ne bi klanjali korumpiranim i pokvarenim bogatašima, nego bi štitili navijače i nogometni sport i ne bi se sve moglo kupiti novcem.
I Marko Livaja, taj beskrajno simpatični probisvijet s dalmatinskog asfalta u tom svijetu punom nepravde, genijalan nogometaš koji je – ma koliko na prvu izgledao kao grubijan – zapravo hipersenzibilna osoba s instinktivnim radarom za sve te nepravde – nije imao šanse u svemu tome.
Postoji nekoliko činjenica. Pola Hrvatske slavi jer se Marko oprostio od reprezentacije, jer ionako ne smatra Hajduk, a najčešće ni Dalmaciju dijelom Hrvatske kako je zamišljaju. Većina Hajdukovih navijača slavi što se Marko oprostio od reprezentacije, jer ionako ne smatra tu reprezentaciju svojom.
I to je na koncu ipak – tužno. Koliko god me malo, tj. nimalo bilo briga za bratstvo i jedinstvo, kako prije devedesete, tako i nakon nje – bilo bi lijepo da nam državne institucije, a nogometni savez i njena reprezentacija to prvorazredno jesu, to jest trebale bi biti – doista predstavljaju cijelu državu i sve njene građane.
Netko bi se trebao time pozabaviti, jer mrzimo se grozno, a mržnja nikad nije dobra. Jedino što je naivno to očekivati od političara koji su trenutno na sceni, jer oni se tom mržnjom i hrane, u normalnom svijetu oni ne bi nikad ni došli blizu bilo kakve javne funkcije.
Ostaje Marko Livaja tako, kako je naš urednik u naslovu efektno poentirao – s jednom jedinom familijom.
I bilo bi lijepo da ta familija, prgava kakva jest – bude funkcionalna i ne sakriva svoje probleme pod tapet. Bilo bi lijepo da se oduži Marku za sve što je učinio i omogući mu da opet bude onakav kakav može biti, barem na terenu.
Da ima svlačionicu koja je uređena kako treba, da se postavi igra kakvu Hajdukovi navijači i Marko Livaja zaslužuju.
Da, govorim o treneru, sportskom direktoru i predsjedniku. Koji su odgovorni za činjenicu da je Hajduk izgubio tri utakmice od zadnjih pet.
Koji su odgovorni i za činjenicu da je opet Marko Livaja morao sam podnijeti sav teret borbe s Mordorom, a sad će to vjerojatno platiti još lošijim tretmanom kod sudaca, ako je to uopće moguće.
Trener ne ostavlja dojam da ga svlačionica slijedi, sportski direktor ne ostavlja dojam da kontrolira trenera, a na koncu – predsjednik je taj koji mora povući određene poteze.
Jer kako sam jutros ponovio rečenicu iz teksta od prije tri godine s njom ću završiti i danas – nitko tko ne vjeruje da Hajduk dogodine može igrati Ligu Prvaka ne smije imati mjesto u klubu sa sjedištem u Poljudu.
…
p.s. ovo je trebao bit “Dvanaesti ponedjeljkom”, a danas je trebala izaći nova edicija zanimljivosti s jučerašnje utakmice, ali urednik još slaže dojmove, što je eufemizam za – popizdio je. Pa će zanimljivosti ujutro, a Dvanaestog ste dobili dan ranije.
