Hrvatska je u svojevrsnoj talačkoj situaciji, jer ne može nikako izbjeći odnos između predsjednika država Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. U nekom kontekstu taj se odnos u posljednje vrijeme može nazvati polemikom, no toliko je infatilnih detalja izmjenjeno u baražu između ove dvojice da ne zaslužuju takav naziv. Više nekakva adolescentska svađa, kafanska prepirka ili jednostavno po dalmatinski karanje. Pri čemu je zanimljivo koje značenje ta riječ ima u metropoli.
Ova dvojica političara, koja su u hrvatskom kontekstu čak predstavnici educiranijih i smislenijih političara (što mnogo govori o politici uopće) izrasli su u ovo što sada jesu u sličnim uvjetima. Radi se o djeci svojevrsne komunističke aristokracije, koji nisu imali ulično djetinjstvo i mladost, koliko se god trude sada iskazati da je jedan veći fakin od drugog. Milanović je u jednoj davnoj izjavi kazao kako on zna što je trud, jer je jedno ljeto radio u skladištu ili nečem takvom kao student. Hej, radio je kao student, svakako bi trebao dobiti nekakvu medalju. A za Plenkovića se ustanovilo da su mu roditelji posegnuli za klasičnom strategijom za izbjegavanje vojske, pronašli su neku anemiju kao zapreku sklekovima u Sinju, Samoboru ili Požegi. Ravni tabani valjda nisu bili dovoljno cool.
Zbog toga se ova njihova komunikacija može nazvati samo adolescentskom svađom, nikako nekakvom političkom polemikom. Jer kad se njihove riječi ogole,. To uopće nije neka teška ideološka ili politička rasprava, sve je to nekako začinjeno uglavnom osobnim obračunima. Čiji je veći, reklo bi se na nekom balotaškom zogu.
Stariji poznavatelji nogometa sjetit će se kako je Engleska imala zapravo dosta jaku reprezentaciju prije deset-petnaest godina. Ali im je ogroman problem bio da su dva vjerojatno najbitnija igrača bila na istoj poziciji, istog stila igre i istih karakteristika. I svaki je izbornik muku mučio kako da ukomponira Franka Lamparda i Stevena Gerrarda, kako da iskoristi njihove pluseve, a ne da mu se sudaraju an terenu. Zapravo nitko nikada nije uspio u tome, i Lampard i Gerrard nikada u reprezentaciji nisu bili na razini svojih klupskih igara. Tako nekako je i s ovom dvojicom političara. Plenković je zapravo malo lijevijih stavova od HDZ-ova biračkog tijela, Milanović je malo desnije od SDP-ovog. Zapravo su naklasičniji primjeri centralističkih političara, i baš to što su obojica u istoj političkoj niši tjera ih da se ističu pored ovog drugog, kao kakvi jeleni u sezoni parenja, pokazuju da su njihovi rogovi veći i ljepši od onog drugog. Problem je da je država trenutno u kaosu, epidemija nije novo normalno, nego nenormalno i od političkih elita se očekuju da shvate da su vremena luda, da moraju biti drukčiji. Galopirajući ekonomski kolaps dodatni je uteg, a teško se oteti dojmu da je ova verbalna prepirka nekakav naćin da se ova dva zapjenjena politička pauna maknu od poteškoća koje ih svakodnevno sve više pritišću. No, tako se ne radi javna politika…
