Malo je popustila vrućina, i meteorološki i navijački. Težak meč za odigrati i odgledati. Hajdemo sa zanimljivostima.
Prva je da je Hajduk odigrao lošnjikavo prvo poluvrijeme. Bolje nego protiv Gorice, ali bio bi totalni debakl da nije tako. I tako lošnjikavi su ipak stvarali bolje prilike od Lokomotive, no sve je to bilo tanko i siromašno. Ponovno je igra djelovala kao pročitana knjiga, linije su bile razdvojene tako da je nedostajalo igrača i u gradnji i u napadu. Sve u svemu djelovalo je to kao potencijalni hod prema 0:0 rezultatu, što je nešto što bi Lokomotiva vjerojatno potpisala s veseljem.
Druga zanimljivost je da ovaj put moramo pohvaliti Leku za aktivnosti kroz utakmicu. U nekoliko navrata do sad je djelovao kao da unaprijed ima zacrtan plan kojeg se drži tvrdoglavo do kraja susreta, ovaj put je već na poluvremenu promijenio neke postavke, a potom u 59. minuti s tri promjene u potpunosti preusmjerio susret. Lokomotiva je do tada Hajduku parirala posjedom, nakon toga je lopta bila gotovo stalno kod domaćih.
I napravio je taktičku zamku u tim promjenama. Djelovalo je da mijenja poziciju za poziciju, ali je kompletno presložio napadački dio. Trajkovski nije otišao na lijevo krilo nego na polušpicu, Sahiti je prešao lijevo, a Benrahou je igrao svojevrsno lažno desno krilo, koje ulazi u sredinu, a oslobađa stranu za Moufija. I to je poremetilo goste, svi za Hajduk spremaju opciju gdje lijevi bek ide visoko, a desni je povučen, sad je geometrija bila u potpunosti izmjenjena. Plus je Benrahou, jedan od najboljih pojedinaca sinoć, pokazao da jako dobro može odraditi ovu ulogu.
Treća stvar je da je Lučić s tako malo otvorenijim Hajdukom odradio svoje što treba. Iako mi ostaje dojam da je na ona dva udarca koja je obranio prethodio faul na Hajdukovu igraču, mnogo bolje je da je Lučić sam to riješio. Ne može se Hajduk previše pouzdavati u VAR kad se odluka zasniva na sudačkoj procjeni famoznog intenziteta, teško se oteti dojmu da se taj intenzitet mijenja kako Hajduk iz napada prelazi u obranu.
Četvrta zanimljivost je da su se neki igrači definitvno probudili, zajedničko veselje je djelovalo blagorodno na neke. Prije svega je Sahiti postao ponovno onaj živi zvrk s krila. Je, griješio je, imao je neke loše odluke, ali to je jednostavno on, da ima to na vrhunskom nivou davno bi on igrao u nekim ligama petice. Ali nije stajao, nastavio se truditi i gristi i na kraju mu se isplatilo na najbolji način.
Livaja je isto djelovao psihički bolje nego u prošlim susretima, nervoza je bila mnogo manja i odmah to djeluje ljekovito na čitavu momčad. Iako je imao razloga za frustraciju, Čavlina mu je maestralno obranio onaj udarac u drugom dijelu, no nastavio je u jednakom tonu i dalje. Rasterećenju je pomogao i Trajkovski, koji je s pozicije polušpice tjerao užu obranu Lokomotive da paze i na njega, odmah se lakše bilo hrvati i Livaji.
Još je totalno pozitivno djelovao i Krovinović, kojem valjda ni njegovi dežurni kritičari ne mogu što zamjeriti za sinoćnju izvedbu. Dodajmo i Benrahoua, koji je bio razigran, a iako je znao i griješiti, nije stajao i definitvno je zbog motorike bolji izbor u ovakvim susretima od Odjidje. Sppomenimo za kraj i Melnjaka, ne zbog igre nego zbog kose. Kojom me podsjetio na prve Konamijeve PES-ove s početka ovog stoljeća, kad bi svakog blond igrača obojili bojom koju je sad Hajdukov bek koristio.
Peto se mora spomenuti prilog igri Žapera i Trajkovskog koji su odigrali prve prave minute za klub (Žaperove minute protiv petoligaša ipak nisu mjerilo za procjenu). Oba su bila bitni kotačići u promjeni momentuma od 60. minute. Žaper ima jednu veliku prednost nad Sigurom, fizički je dosta jači i viši i onda mu je jednostavnije riješiti neke duele. Miran je u predaji, a i u onoj minijaturi s Livajom je pokazao da je opasan prema naprijed.
Trajkovski je pak pokazao da je znalac, koji shvaća prostor na terenu. I korištenjem istog je olakšavao i Livaji i krilima, odnosno Moufiju s desne strane, da dobiju dodatno vrijeme na lopti. A brzo dodavanje iz kornera koje je na kraju završeno golom je pokazatelj klase. Nije to uigrana akcija, nema smisla uigravati tako specifične situacije, ono je jednostavno nešto što Englezi nazivaju awerness. Samo mogu izraziti nadu da će nastaviti ovako, a ne pasti u igri kako to zna biti kod Hajdukovih pojačanja.
Šesta stvar je da se ipak moramo dotaknuti suđenja, iako je Kolarić dosta dobro puštao igru bez sjeckanja. No, imao je nekoliko pogrešaka na štetu Hajduka koje bi u nekom kontekstu mogle biti nazvane i perfidnima. Dakle, prvo Hajduk ima pritisak nekoliko minuta, Sigur puca, lopta se odbija, dakle odbija a ne da okrzne Lokomotivinog braniča. To ne vide ni glavni ni pomoćni sudac i prekida se napad i pritisak domaćih. Druga situacija je prodor Hajduka s desne strane, aut koji se brzo izvodi, a onda Kolarić u maniri najbolje protivničke šestice razgradi napad zaustavljajući igru kako bi Lokomotivnin igrač – zavezao kopačke. Pogriješio je i kod jednog kornera koji je trebao biti prekršaj nad Mikanovićem, ali to ne može ići njemu na dušu, nije mogao vidjeti, to je bila pogreška linijskog suca.
Spomenimo i još jednu stvar, potivnikova očekivanja što se tiče suđenja kad igraju protiv Hajduka. Mudradžija se stvarno čudom čudio što je dobio žuti za simulaciju a ne jedanaesterac, iako je odglumio tako da ni u poslovično lošoj domaćoj kinematografiji ne bi mogao dobiti sporednu ulogu. Možda eventualno da bude kaskader. I onda je tako reagirao na tu odluku da je zapravo bio na rubu drugog kartona za prigovor. A potom Mersinajev start na Žaperu za drugi žuti. Stvarno se bunio na tu odluku, iako je zapravo jedino pitanje bilo je li mogao dobiti i direktni crveni karton, a ne drugi žuti. Zanimljiva su ta očekivanja protivnika kad im se sudi u dvoboju s Hajdukom.
Sedmo je da je Hajduk ponovno paničario posljednjih pet minuta. I koliko god to bilo frustrirajuće za gledati, mislim da ovaj put to nije bilo iznenađenje. Pitanje je psihologije. Posljednja dva susreta si poražen golovima u 93. i 101. minuti, nakon takva dva šoka da igraš i protiv juniora s igračem manje mozak bi odradio svoje, pustio bi hormone straha, koji odsjecaju noge. Otežavajuća okolnost je bila i izlazak Uremovića, koji uz Šarliju djeluje kao Hajdukov najsmireniji obrambeni igrač.
Osma stvar je puni povratak Josipa Eleza. S čijim prisustvom je mnogo lakše graditi igru, ta prijetnja njegove duge lopte tjera sve protivnike da ipak pažljivije izlaze u presing. A pogotovo je to djelovalo dobro kad je ušao i Ferro, imati dva halfa koja pomažu u gradnji igre mnogo mijenja pozicije na terenu. Hajduk sad ima ogromnu širinu na braničkim pozicijama, ne mogu se sjetiti da je ikad bila takva situacija u posljednjih tridesetak godina.
I završno deveto je da su i igrači i navijači ovom pobjedom dobili svoj normabel, sad će se lakše izdržati do dvoboja s njima sljedeći vikend. Onaj kamen od dvije tone kojeg je Leko spominjao je bar privremeno pao, moglo se i po proslavi igrača vidjeti koliko im je ovo značilo. Spomenimo i Žaperovu reakciju kod gola, najbliže je bio vratima, zaplovio je zrakom od veselja.
Eto, toliko, sad kreću pripreme za sljedeće kolo.
