Ponekad dođe vijest koju jednostavno ne možemo procesuirati kao običnu vijest.
Jer kad bismo sad objavili kako je danas objavljeno da je jučer u Parizu umro jedan od najvećih svjetskih pisaca, Milan Kundera, ne bismo si nikad oprostili što smo propustili napisati nešto potpuno osobno, jer utjecaj tog češkog disidenta na odrastanje puno ljudi u ovim krajevima, među kojima je – osjećamo to – i puno vas koji čitate ovaj mali portal je ogroman.
Potpisnik ovih nevažnih redova je rođen u onoj državi koju često nazivaju bivšom, a zvala se Jugoslavija i bivša je baš kao i Čehoslovačka, država u kojoj je rođen Milan Kundera. Bivše su to države u svakom pogledu, a posebno u vrsti društvenog uređenja.
Imale su te države puno zajedničkih točaka, ali jedna ih je baš jako razdvajala a to je sovjetski, ili ako hoćete – ruski utjecaj na njihov razvoj. Iako su obje zemlje bile višenacionalne i obje su imale jednopartijski sustav s komunističkom partijom na vlasti – Česi, a bogami i Slovaci su na jugoslavenski sistem gledali kao na prozorčić slobode.
Jer Jugoslaveni su se odmah iza rata odmaknuli od sovjetskog utjecaja, dok su Čehoslovaci ostali u čvrstom stisku koji je nakon praškog proljeća još jače stisnut ulaskom ruskih tenkova u tu pitomu zemlju.
A Milan Kundera, genijalac koji je tako lijepo pisao o svemu tome postao persona non grata.
Istodobno, baš taj i takav Milan Kundera je u jugoslavenskom izdavačkom svijetu bio jedna od glavnih zvijezda i jedan od najčitanijih autora.
Jugoslaveni su jednostavno gutali sve što su pisali komunistički disidenti poput Kundere ili Solženjicina, a kako sam odrastao u duboko disidentskoj obitelji koju bi zapravo najlakše bilo opisati kao prgavu – neke od prvih knjiga koje su mi gurnute u ruke već u formativnim godinama bile su one Milana Kundere.
I danas, kad razmišljam o tom subverzivnom djelovanju svojih roditelja koji su znali da ne mogu djetetu koje je u školi netom učilo kako je Tile svojeručno zarobio milijune nacističkih okupatora, a sve to jedući svinjske glave pješačeći preko Sutle i Haribde, tek tako izazvati šok i objašnjavati kako je cijeli taj narativ o svijetloj budućnosti komunizma ili bilo čega drugoga zapravo šarena laža; pa su mu dali da čita “Šalu“ ne bi li počeo postavljati pitanja, prvo samom sebi a onda i njima, shvaćam koliko su bili genijalni.
Jer bilo je jednostavno neizbježno da čitajući o onome što piše Kundera počnem postavljati pitanja o našoj, bližoj stvarnosti. Da shvatim koliko je svijet drugačije mjesto od onoga što nam crtaju vladajuće strukture. Da shvatim razornu moć smijeha naspram ozbiljnih i namrštenih faca s televizijskih ekrana, jednako u mojoj mladosti i danas.
I bilo je neizbježno da se Kunderinim knjigama vraćam cijeli život.
I zato sam danas dužan uz zahvalu roditeljima napisati i zahvalu Milanu Kunderi. Na češkom u naslovu, na hrvatskom u ovom tekstu i na francuskom za kraj.
Merci, Milan.
