Bilo bi nepravedno da prođe dan a da se ne prisjetimo da je danas 40 godina kako Bernard Vukas Bajdo više nije među nama. Na današnji dan 1983. godine otišao je u onaj nebeski sastav. I sad bi bilo dosadno nabrajati što je sve napravio, kako je bio vjerojatno u top tri igrača svog doba, da je najveći zagrebački Hajdukovac i sve to. Većina to zna ionako, ako žele znati. Više bi kroz tri onako osobnije crtice prisjetio se ovog velikog igrača.
Prva je tamo iz sredine prošlog stoljeća. Još sam živio u Zagrebu, nešto smo kemijali oko DPH Zagreb, revitalizirali ga i onda napravili dom Hajdukovcima u Zagrebu. Malo se radilo, neki ljudi iz Slavonije poslali su i neke materijale i tako, ispalo je lijepo. I kad se trebalo imenovati, nije bilo niti trenutka razmišljanja. Bajdin dom, to je jedino ime koje je prostor mogao nositi. Još je na njegovoj Trešnjevci, sve je bilo ispunjeno. Godine su prošle, nisam više u Zagrebu ni ondašnjem DPH, ali Bajdin dom ponosno stoji, na čast svima nama i Vukasu. Na njegovoj Trešnjevci.
Druga je donekle navezana na ovo. Jer sam baš u ulozi dopredsjednika tog DPH imao čast i zadovoljstvo da u nekoliko navrata ugostim pokojnog Arsena Dedića. Pa sam uz sav humor kojim je ovaj umjetnik, pjesnik i glazbenik prštio, mogao čuti o tome kakav je Bajdo bio van terena. A bio je faca, ukratko. Otišao je Arsen isto gore, baciti kakav stih svom omiljenom nogometašu…
Treća crtica je iz kafića koji je faktički neslužbeni splitski ured Trafike. Jednom prilikom smo, uz pivu il’ bevandu, raspravljali o najvećem i ili najboljem Hajdukovom igraču ikada. I nekako smo došli do zajedničke odluke, više nas. Najveći ikad je Frane Matošić, Kapetan, s velikim K namjerno. A najbolji svih vremena igrao je skupa s njim, jasno, Bernard Vukas Bajdo. Čovjek koji nije uspio kao trener jer mu je bilo nepojmljivo da igrač jedan na jedan ne može proći svog suparnika. Jer je to njemu bilo nešto najnormalnije.
Eto, kroz tri crtice da se podsjetimo velikog Bajde…
