Još se nisu posve slegli dojmovi od prošlotjedne metal fešte, a već je nova bila na redu, mjesto radnje i opet Boogaloo. Za izuzetnu glazbeno prazničku večer, i kvalitetnih nešto više od tri sata svirke, pobrinuo se zanimljiv skandinavski trojac – predgrupa Lost Society, posebni gosti Solstafir i legende metal scene Amorphis, band dobro poznat našoj publici kojem je ovo treći dolazak u Hrvatsku, a ovog puta prigoda je europska turneja i promocija zadnjeg albuma „Helo“.
Počelo je dosta rano, istina, zimsko je vrijeme pa i mrak ranije pada, ali iznenađujuće da se već i prije samog otvaranja kluba (18:30 sati) stvorila gužva, neki su se požurili uhvatiti mjesto ispred pozornice, neki se ugodno smjestiti, obaviti shopping (i na merch štandu je bila gužva), ali izgledno je da se razlog krije u tome što se karte ne mogu kupiti (odnosno preuzeti) online što predstavlja poteškoću svima koji su izvan Zagreba, a takvih je na ovom koncertu bilo poprilično, pogotovo publike iz Slovenije.
Večer je otvorio mlađahan finski band osnovan 2010., Lost Society, koji njeguje moderniji metal zvuk, kombinirajući razne stilove počevši s thrashom, a sad u njihovom izričaju dominiraju metalcore, groove i nu metal. Dosad su izdali pet albuma, a zadnji If The Sky Came Down promoviraju tijekom ove turneje i po prvi put se predstavljaju našoj publici.
Momci su počeli žestoko, ozvučenje je moglo biti i bolje, odsvirali su svoju dionicu korektno, ukupno osam pjesama od kojih je većina bila sa zadnjeg albuma. Izdvojit ću njihov hit Awake i dosta dojmljivu heavy baladu Into Eternity (koju su snimili s Apocalypticom). Pohvale svakako idu za solaže jer se čuje kvaliteta vrsnih gitarista. Moram spomenuti da sam dojma kako metalcore kod nas ima svoju publiku, ali…nije baš nešto prihvaćen među old school metalcima, jednostavno je očito da ne izaziva oduševljenje. Pjevač, ujedno i gitarist, Samy Elbanna, osebujan i energičan mladić sudeći po izgledu i okupaciji pozornice, trudio se animirati publiku koja je prostor Boogalooa popunila vrlo brzo nakon prvih taktova, ali je nešto falilo, kemija nije postignuta. Kako to i inače s predgrupama bude, oni tek rastu i steći će sigurno zanimljivo iskustvo od starijih kolega s kojima imaju sreću dijeliti pozornicu.
Nakon manje pauze je došao red za nešto skroz drugačije, pozornicu je preuzeo izuzetan i jedan od unikatnijih bandova, Sólsrafir, koji je osnovan 1995. na Islandu. Ovaj atmosferični post metal kvartet se u Zagreb vratio nakon šest godina, a iza sebe imaju sveukupno sedam albuma, kroz koje su doživjeli snažnu promjenu stila nakon početnog black metal izričaja. Nakon više od 25 godina postojanja, oni slijede svoje osnovno pravilo – da nema pravila. I njihova glazba teče kako god želi, godine iskustva, eksperimentiranja, raznoraznih utjecaja i u konačnici sazrijevanje, jednostavno im je dalo za pravo da se osjećaju privilegirano i da mogu miješati sve svoje omiljene žanrove i pritom zvučati odlično i prihvatljivo publici koja je postala veća i raznolikija time što su odlučili samo biti svoji.
Iako su im dva albuma na engleskom jeziku, pjevač/gitarist Aðalbjörn „Addi” Tryggvason uglavnom pjeva na njihovom materinjem jeziku. I kroz video spotove njihovih pjesama može se vidjeti i doživjeti svijet i ljepote Islanda, tog nama dalekog i hladnog sjevera kojeg oni s ponosom predstavljaju, ne samo prirodu, nego i kulturu i povijest. Dok su im raniji radovi bili inspirirani nordijskom mitologijom i kritikom organizirane religije, novije pjesme istražuju duhovnu povezanost s prirodom, mentalne poremećaje u rasponu od depresije do alkoholizma i tabua o tim stvarima. Tekstovi na islandskom ne sprječavaju slušatelje koji taj jezik ne razumiju da cijene emocionalnu moć glazbe, osjeti se ta emocija o kojoj i strast kojom Addi pjeva. Kako band na svojim stranicama navodi, lijep trenutak dogodio im se kada su 2017. nastupali u Kolumbiji. Bio je to najmanji nastup na njihovoj južnoameričkoj turneji i pretpostavili su da neće biti tako živahno, ali 300 „jakih“ im je dokazalo da su bili u krivu, tih 300 junaka u publici je pjevalo s njima svaku riječ na islandskom!
Kako najjednostavnije opisati nastup ovog banda? Bez ikakvog napora i velikog truda ova gospoda koja na pozornici djeluju totalno u svom filmu, svojim zvukom, energijom i emocijom, stvore neobjašnjivo intimnu atmosferu, povežu se s publikom, očaraju sve i odvuku u taj svoj svijet. Rekla bi da je veliki dio publike došao upravo zbog njih, iako su bili „samo“ poseban gost, a ne headlineri.
Sólsrafir (u prijevodu, sunčeve zrake) svirao je oko sat vremena, odsvirao ukupno šest pjesama koje su se tako lijepo nadovezivale jedna na drugu. Izveli su svoj najveći hit Fjara, zatim Otta i Akkeri, a na samom kraju su priredili pravu glazbenu kulminaciju dugačkom 12-minutnom pjesmom Godess Of The Ages. Nije bilo kao u Kolumbiji, bilo je puno više ljudi, atmosfera je bila odlična, pjevalo se, ostvarena je kemija i kakva god da su očekivanja bila, ovaj band nije nikoga razočarao. Najbolja riječ koja bi opisala doživljaj, i koja mi jedina pada na pamet, je „mesmerizing“, u hrvatskom ne nalazim prigodnu riječ.
Svidjelo mi se jako što je Tryggvason nekoć izjavio, pa dopustite da u ovu pričicu dodam i taj citat: „You can never foresee band magic. The whole purpose of this is cooking up magic. And if you’re cooking up magic with four or five weirdos, you can never foresee what’s going to happen. You can’t buy that. You have to live it or grow it.”
Taman dok se pripremila pozornica, ekipa podijelila dojmove i osvježila se, došlo je vrijeme i za headlinere, Amorphis, finski legendarni heavy metal band koji je u 33 godine postojanja izdao 14 studijskih albuma. Njihov stil je u početku naginjao prema death metalu, a tijekom godina postali su poznati po brojnim stilskim varijacijama, death/doom, folk metal, gothic metal, progresivni metal, do psihodeličnog i atmofrerskog rocka, no uvijek su uspjeli zadržati svoj prepoznatljiv zvuk i biti jedinstveni.
Ime banda potječe od grčke riječi „amorphous“ što znači bez određenog oblika, a vrijeme je pokazalo da bolje ime nisu mogli odabrati. Kao inspiraciju za svoje pjesme prethodno su koristili nacionalni finski ep Kalevalu, od čega su se postupno odmaknuli na zadnjih par albuma no i dalje je to band koji je ponosan na svoje podrijetlo, svoju baštinu i na ovom albumu kojeg promoviraju snažno se oslanjaju na finski folklor, s referencama na Tuonelu, podzemlje iz finske mitologije. Inače, radi se o albumu koji je nastao u teškim pandemijskim uvjetima, a kao i prethodni album Queen of time, i album Halo su dobro primili i obožavatelji i kritičari. Ukratko se može reći da je Amorphis band koji je svaštario, nije se libio eksperimentirati, glazbeno rasti i sazrijevati i svoj vrhunac postupno su postigli u zadnjih cca 10 godina djelovanja. Možda nisu ponudili nikakav drastični odmak iz albuma u album, ali upravo ta njihova konzistentnost je vrlina ovog banda.
Već je po majicama koje su se među publikom mogle vidjeti bilo očito da se gaje simpatije prema ovom bandu, bilo je čak i majica s njihovog prvog nastupa u Zagrebu, prvog „pravog” metal festivala u Hrvatskoj, u Zagrebu 2008., a prošlo je dugih devet godina od njihovog zadnjeg posjeta. Amorphis je korakom veterana stupio na pozornicu i „razvalio“. 90 minuta vrhunske svirke, snažan i fascinantan vokal Tomia Joutsena i vješto izmjenjivanje clean vokala i growla, 15 dobro odabranih pjesama koje su uravnoteženo predstavile band, ponudile nešto novo (četiri nove pjesme, a izdvojit ću mog favorita The Moon) i ponešto malo više ili manje starih uspješnica, među koje su uvrštene i neke pjesme s albuma kao što su Tales from the Thousand Lakes (1994.), Eclipse (2006.). One na koje je publika najbolje reagirala i uglas pjevala su Silver Bride, Sky is Mine, My Kantele i House of Sleep. Poseban dojam ide za pjesmu Amongst Stars, bajkoviti duet s Anneke Van Giersbergen s live albuma Queen Of Time: Live At Tavastia 2021, kada Tomi svojim snažnim growlom pjeva „Rise, Rise, Rise“ u isto vrijeme pozivajući rukom publiku koja prihvaća i dovodi atmosferu do usijanja. Zvuk, svjetlosni i video efekti, svaki pojedini član tog banda, a ima ih ukupno šest, odradio je sve baš kako treba, a pohvaliti ih treba i za izuzetno zanimljivo i impresivno predstavljanje članova. Možda su neki očekivali više od nastupa Amorphisa, možda će za njih reći da su došli, odradili i odjurili dalje, ali to ne bi bilo fer. Možda nisu „izgorili“ na pozornici, ali su dali publici ono po što je došla i po što će doći i opet kad ih put nanese u naše krajeve.
Malo sam pretjerala ovaj put po duljini teksta, ali što ću kad su me se baš dojmili i nikako se ne mogu oteti dojmu da su i Sólsrafir i Amorphis bandovi koji su po mom skromnom mišljenju podcijenjen u odnosu na kvalitetu glazbe i lirike koju stvaraju.
I dvije zanimljivosti za kraj. Prva je da je Finska država koja zauzima nedostižno prvo mjesto po broju metal bandova po glavi stanovnika – 70,6 na 100.000 stanovnika (gotovo duplo više od Švedske).
Druga zanimljivost je vezana uz Island. Ako ste ljubitelj skandinavskih krimića, možda ste se susreli s djelima Yrse Sigurðardóttir, kraljicom islandskog krimića, majstoricom pripovijedanja s izuzetnim smislom za humor i detalje. Takav jedan detalj vezan je uz njen roman DNK kroz koji provlači detalj postera metal banda. Na Twitteru je potvrdila da joj je žao da nije napisala o kome se radi, jer su trebala biti zapravo dva postera, jedan za Sólsrafir i jedan za Skálmöld. Meni su ovu autoricu preporučili, pa eto preporučam i ja dalje čitateljima Zidić rubrike.
