Prvi put sam u Portugalu bio prije osamnaest godina, kada je hrvatska reprezentacija igrala Euro koji se tamo održavao i tada sam prije puta bio vrlo uzbuđen što ću vidjeti tu zemlju i provesti desetak dana tamo.
Naime, kako je Erich Maria Remarque jedan od mojih najdražih pisaca, a “Noć u Lisabonu“ jedna od njegovih najboljih knjiga, a kako sam i dodatno prije toga bio oduševljen Španjolskom i Španjolcima, očekivao sam da će me ta Španjolskoj susjedna zemlja oduševiti još više.
Tih desetak dana sam doista uživao u ljepotama Lisabona, Estorila, Cascaisa, otišao i do Cabo da Roca, ali ukupan dojam mi je bio poprilično razočaravajući, jer nije mi Portugal dao toplinu jedne Španjolske.
Mi s ove udaljenosti te dvije zemlje često doživljavamo tako u paketu, ali razočarao sam se, i dugo sam mislio da je možda problem u mojim očekivanjima, možda sam bio premlad, nalazio sam puno opravdanja i nadao se da ću Portugalu dati drugu šansu.
Prošle zime, kada je Hajduk trebao na pripreme u Portugal, pa je sve propalo radi pandemije, trebao sam otputovati na krajnji jug te zemlje, ali eto, slučaj je htio da tek nešto kasnije uspijem dati tu drugu šansu sjevernom dijelu zemlje.
I opet sam se razočarao, baš razočarao.
A lijepa je zemlja, tu spora nema, ali opet je ukupni dojam loš. Gostoljubivost naših ljudi, na koju se i sami često žalimo je za portugalsku čisti NBA standard u odnosu na drugu slovačku košarkašku ligu, uz dužno poštovanje.
I vidljivo je to na svakom koraku.
Osjetili su to i Hajdukovci, dočekali su suparnika u prvoj utakmici na najvišoj razini, nije Portugalcima u Dalmaciji nedostajalo ni ptičjeg mlijeka, a uzvrat je bio, pa blago rečeno – sramotan.
Upotrijebili su Portugalci sve one sitne smicalice koje su nekad bile uobičajene u onim jugoslavenskim drugim ligama – zapad i istok, stalno neko zatezanje oko ovoga i onoga, pa ima vode, pa nemamo baš sad, pa evo sad je trening, pa sad nije i sve u tom stilu.
Odnos portugalskih medija je posebna stavka, zbog koje mi dođe gotovo da se ispričam svim hrvatskim medijima zbog tretmana Torcide. Tako jednostrano izvještavanje još nisam doživio, ali na koncu kad je i gradonačelnik izvolio izjaviti kako se “onako nešto nikad nije dogodilo u njihovom gradu“, onda je sve jasno.
Naime, odmah nakon tog medijski popraćenog a u stvarnosti nikakvog incidenta, nekoliko konobara s istog tog trga su nam rekli kako se to događa svaki put kad igraju Benfica ili Sporting, a uopće nisu skrivali činjenicu da ni oni nisu cvijeće.
Oko našeg hotela su noć prije utakmice patrolirali momci sa palicama, jučer nakon utakmice je grad bio pun Vitorijinih ultrasa koji su maskirani i naoružani tražili Hrvate, razbijali im automobile i pljačkali ih.
Na koncu, nisu tajna ni scene sukoba istih tih navijača iz mirnog i pitomog Guimaraesa s policijom na prethodnoj utakmici s mađarskim klubom.
Utakmicu ste vidjeli i sami, ponašanje kako igrača, stručnog stožera – tako i publike ne treba uopće komentirati, samo ću reći da sam se baš osjećao ponosan što sam s Balkana i što smo u prosjeku puno kulturniji od njih.
Mi Balkanci prečesto zaboravimo da nam je nametnut taj narativ o divljacima s ovih prostora, a mi za razliku od Portugalaca, Britanaca, Francuza, Nijemaca, Amerikanaca, Nizozemaca, Belgijanaca, a na koncu i Španjolaca nikad nismo porobljavali kolonije, imali robove i radili sve one odvratne stvari koje su temeljni dio njihove povijesti, kojom se oni još i ponose.
Mi smo se onako dobrosudsjedski ponekad pošibali, malo se i ubijali, ali u usporedbi s tim kolonijalnim silama, to su nestašluci vrtićke razine.
Portugalska policija je posebna priča – oni su se ponašali kao servis lokalnih huligana. Okupili su navijače Hajduka, otpratili ih do automobila, koje nisu uopće čuvali, a onda – adio momci i sritno vam ako nas naši uhvate.
I zapravo je samo sreća što ih lokalni momci nisu uhvatili. Sreća za lokalne momke, naime, da budemo skroz otvoreni.
Uglavnom – adeus para sempre, Portugal!
Za kraj – crtica i o utakmici; pri dolasku na stadion sam snimio kako je odmah preko puta ulaza na isti – kardiološka klinika – i prošlo mi je kroz glavu kako sam svojedobno završio na jednoj istoj takvoj u Splitu nakon šokantnog poraza Hajduka u pretkolu.
Ali nisam se previše plašio, imao sam povjerenja u ovu momčad, čak i nakon što su primili onaj gol na samom početku.
Istuklo ih je, pokralo ih je, provociralo ih je, vrijeđalo ih je, ali Hajduk se nije prepao nego je nastavio po svome.
I nema tu nikakve taktičke analize, za neke pobjede je doista najvažnije srce. A ova momčad ga ima.
Momci, kapa do poda, vama i cijeloj ekspediciji koja je pokazala kako se Hajduk ponaša kad je najteže.
Sad nastavite tako u Mordoru.
