“Uputila sam zahtjev predsjedniku države Zoranu Milanoviću da deklasificira i objavi sigurnosnu provjeru Ivana Turudića iz 2017. godine, koju je SOA dostavila tadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Predsjednik države ima ovlasti za to. Taj čin bi bio novost na hrvatskoj političkoj sceni, ali izvanredne okolnosti zahtijevaju i izvanredne odluke”, obavijestila je javnost danas saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto na konferenciji za novinare u saboru.
Bez da ulazimo previše u meritum stvari, jer za razliku od saborske zastupnice, nemamo pojma što piše u toj sigurnosnoj provjeri, nekoliko pitanja se ovdje postavlja.
Prvo bi bilo, ukoliko postoji nešto što Turudića kompromitira u tom izvješću da ne može postati ravnatelj DORH-a, kako je moguće da ga ne kompromitira za biti sudac Visokog kaznenog suda? Znači li to da je netko sedam godina skrivao neke kompromitirajuće podatke?
Drugo, kako je Vidović Krišto saznala za to izvješće? Kao saborska zastupnica, ima pravo na pristup određenim podacima, ali čim mora od Predsjednika tražiti deklasificiranje vjerojatno je riječ o dokumentu s oznakom “Vrlo tajno”. Da sad ne kompliciramo sa zakonom o tajnosti podataka, već sama činjenica da netko zna za takav podatak, pa onda još zna i točnu godinu kad je izrađen je vrlo problematičan.
Treće, znači li ovo da se sigurnosne službe opet, ili možda točnije – još uvijek koriste u unutarnjepolitičke svrhe? Ovo pitamo onako, krajnje naivno, poput novinara režimskih medija, koji se nad takvim stvarima zgražavaju periodično, dok sjede sa špijunima po kavama.
Četvrto, može li Predsjednik sam deklasificirati takvo izvješće? Pa sad dolazimo na teren zakona, i stupnja tajnosti. Pa moramo citirati članak 16. Stavak 1:
Kad postoji interes javnosti, vlasnik podatka dužan je ocijeniti razmjernost između prava na pristup informacijama i zaštite vrijednosti propisanih u člancima 6., 7., 8. i 9. ovoga Zakona te odlučiti o zadržavanju stupnja tajnosti, promjeni stupnja tajnosti, deklasifikaciji ili oslobađanju od obveze čuvanja tajnosti podatka.
Vlasnik podataka je Predsjednik, ali u stavku drugom piše i ovo:
Prije donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka vlasnik podatka je dužan zatražiti mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost.
Ključno je, baš kao i kod našeg famoznog LEX AP – interes javnosti i tko određuje što je to.
Vijeće za nacionalnu sigurnost ne treba brkati s Uredom Vijeća za nacionalnu sigurnost. Da pojasnimo malo, evo kako izgleda ta shematizacija:
Ono što nigdje ne piše jest mora li predsjednik uvažiti mišljenje Ureda VNS, jer u zakonu piše da je dužan zatražiti mišljenje; što u pravu obično znači da – ne mora.
U svakom slučaju vrlo zanimljiv zaplet, Milanovićevo obraćanje javnosti nakon Premijerove kandidature Turudića je bilo neuobičajeno žestoko čak i za njegove standarde, a Vidović Krišto ga je sad zapravo izazvala da stvar dovede do kraja.
Hoće li Milanović to i učiniti, ili će ispasti da je cijela priča samo prijetnja praznom puškom, teško je reći, jer nije neuobičajeno u našoj mladoj demokraciji da važni dokumenti netragom nestaju, a istodobno se znalo događati da neki još važniji dokumenti budu objavljivani na stranicama bulevarskog tiska.
A možda na koncu u izvješću samo piše da je Turudić Mamićev pajdaš i da se skrivao od pravosuđa.
