Prva zanimljivost je druga utakmica zaredom bez primljenog pogotka. Kad se to usporedi s 11 komada u tri susreta, koliko se fasovalo od Istre, Dinama i Lokomotive, ovo sad izgleda kao svemirski brod. “Stabilizacija je riječ dana“, govorio je sinoć kolega Dvanaesti svakome tko je želio slušati. I bio je u pravu, Leko je odlučio postupiti klasično u maniri novog trenera, samo skoro dva mjeseca od prvog službenog susreta, i krenuti s gradnjom igre od betoniranja obrane. Sinoć je tome pomogao i neambiciozni Slaven, koji je došao parkirati autobus u formaciji 5-4-1. Zekić isto koristi prokušanu formulu, natrag bunker, a sprijeda što bude. No, Hajdukova defanzivna tranzicija, tako izbužana na susretu protiv Lokomotive, ovaj je put funkcionirala i onih nekoliko izleta Slavena je bilo neutralizirano. Podatak da Lučić nije imao niti jednu obranu zapravo govori sve. Napokon malo defanzivnog mira za Hajdukove navijače.
Druga stvar je Yassine Benrahou. Jedna dobra utakmica može biti da se poklopilo, no sad već ima dvije u kontinuitetu i jednostavno momak izgleda opasno u igri. Uz Livaju je bio najživlji u organizaciji Hajdukovih napada, zapravo je svojim promjenama pozicija sistemski najviše radio problema Slavenovom sustavu bunkera. Na kraju će se pokazati isplatljivim da ga se malo guglalo, a do kraja ove sezone zapravo ne bi trebalo iznenaditi da se pokaže pravim pojačanjem. Inače, kad smo kod njega, ovaj put i njegovi i Krovinovićevi prekidi nisu bili kobni za protivnika. Jer se Zekić spremio za taj segment igre, na kornerima je branio viškom igrača prvu i drugu stativu, dok je sredinu ostavio praznijom. Znao je Hajdukov forte, a Bili se nisu odlučili promijeniti načine izvođenja prekida.
Treća zanimljivost je malo škakljiva. Nikola Kalinić žrtva je sustava igre kod Leke, ne nalazi mu mjesta u prvom sastavu, pa najbolji hrvatski centarfor u posljednjih deset godina tavori na klupi. Kale samo šuti, ulazi u igru kad mu kažu, i mijenja geometriju protivničkih obrana kad uđe. Plastično kazano, Mikanović ne bi imao prilike za onakav udarac da Kalinić na sebi nije imao čitavu obranu gostiju od ulaska u igru. Hajdukovom centarforu samo se može zahvaliti na tome da šuti, radi i igra kad zaključe da treba.
Četvrta stvar je da Ivanu Leki treba komunikološki trening. Njegovi javni nastupi jednostavno su pogrešni, on često kaže nešto na način koji može biti krivo shvaćen, kako od strane medija i javnosti, tako i od samih igrača. Kao da nema socijalnu inteligenciju, a teško je vjerovati da netko tko sad već sezonama vodi nogometne ekipe relativno uspješno nema socijalnu inteligenciju. Dakle, stvar je u komunikološkim vještinama, za to postoje tečaji i škole, takve stvari se daju naučiti. A bitne su kad si trener nekog nogometnog kluba koji je praćen u javnosti. Jer ti se onda riječi seciraju do posljednjeg zareza, moraš stoga slati jasne, nedvosmislene poruke. To kod Leke do sada nije bio slučaj, iako ga većina medijskog zbora u Splitu gotivi kao svog.
Peta zanimljivost je jedan povratak u prošlost. Koliko vas je koji ćete ovo pročitati nakon one havarije kontra Dinama mislio da će krajem ožujka Hajduk još biti koliko-toliko aktivan u prvenstvu? Budimo pošteni, nitko, svi smo tada zaključili prvenstvo i okrenuli se onome “this time next year“. Jednu stvar smo svi zaboravili. Da kako smo mi bili u krizi i drugi mogu upasti. Jer, objektivno, za ovo približavanje Dinamu mnogo su odgovorniji oni nego Hajduk. No, nećemo se žaliti, dapače, ako može nek’ nastave ovim tempom od jednog boda u tri utakmice.
Šesto je jedno nostalgično prisjećanje, jer evo umra je Pere Nadoveza. Davni dana je otac mog tadašnjeg kolege Jasmina nakon jedne od loših predstava Hajduka tvrdio kako treba “Nadovezu dovesti za trenera, da im podili pe-šes triščurina kad se ne trude na terenu“. Dašak naizgled brutalne prošlosti, ali zapravo nostalgične. Adio, šjor Pere.
