Besmisleno bi bilo ozbiljno secirati prijateljski susret Zrinjskog i Hajduka, tim prije što ako ćemo iskreno, iza 60. minute nisam niti gledao dalje. Ne volim te prijateljske kad se sve razvodni izmjenama. No, ipak je bio red za zabilježiti nekoliko crtica.
Prva je da se na teren nakon pola godine vratio Ferro. I bilo ga je dobro vidjeti na terenu, lako čovjek zaboravi koliko je on dobar u kombinatorici. Obzirom na zdravstveni bilten Hajdukove obrane ovo je jako dobra vijest. Nakon dva propuštena susreta vratio se i Brekalo, dobro je djelovala lijeva strana s njim, Hrgovićem i Krovinovićem koji je na toj strani ulazio iz drugog plana. Teško se oteti dojmu da Hrgović puno više paše stilu Brekalove igre od Dialla. A definitivno je najbitniji povratak Moufija, sad protiv Dinama neće biti potrebe Sigura micati iz veze na desnog beka.
Odigrao je i Nikola Kalinić 45 minuta, još je jednom pokazao da je on i dalje najbolji u HNL-u za ono klasično pospremanje lopte u gol, čovjek je jednostavno prava devetka. Iako Hajduk nije igrao zvjezdano, još se jednom pokazalo da prema naprijed ima toliko pojedinačne kvalitete da će čak i s osiromašenim rosterom biti opasan po protivnika. Čak i kad se radi o najboljem BiH sastavu na drugoj strani (besmisleno je računati Borca kojeg se gura gore nego Croatiju i Dinama u najgorim godinama).
Što se tiče loših stvari, Hajduk se ponovno mučio s izlaskom iz visokog presinga protivnika. Otežano je to bilo jer na golu nije stajao Lučić koji je uvijek dodatna opcija u takvim situacijama. S druge strane, igrao je Ferro koji je vjerojatno od svih bilih braniča najotporniji na presing i najhladniji je u tom segmentu. Pa je ipak bilo za očekivati da se lakše izlazi. I gol je primljen iz prekida, pomalo je nevjerojatno da je to postala bolna točka, a jesenas je djelovalo kao da je obrana tada beton.
Za kraj, bilo je malo i ostalgično vidjeti nekad bitne igrače Hajduka na drugoj strani, manje-više su to bili momci koji su držali sastav prije desetak godina. Blast from the past, rekli bi Amerikanci.
