Zanimljivo mi je bilo pratiti sinoćnje reakcije na smjenu Ivana Leke, a pogotovo kad sam to usporedio s reakcijama koje su se dogodile u Zagrebu nakon smjene Igora Bišćana početkom ove sezone. Razlike koje su vidljive možda i najbolje oslikavaju razliku u mentalitetu te razini emocija koje pratitelji ulažu kad promišljaju o svom klubu.
Hajdemo sirove činjenice za Igora Bišćana, Belog kako ga tu u Zagrebu zovu. Bivši veliki igrač kluba, isto kao i Leko, sklon sigurnijoj igri, opet slično kao Hajdukov dojučerašnji strateg, a dijele i tu pomalo smušenu komunikaciju prema javnosti. Bišćan je kratkog vijeka bio na klupi Dinama, ukupno 17 susreta, 10 pobjeda, pet remija i samo dva poraza. Uspio je u tih 17 susreta ubaciti i osvajanje jedne titule prvaka Hrvatske, kao i Superkupa, a na kraju mu je presudila sudačka nadoknada protiv AEK-a. I drugi poraz koji je upisao u svojoj epizodi je bio bolan, izgubio je u polufinalu Kupa od Šibenika.
Ivan Leko vodio je Hajduka u 37 službenih utakmica, upisao je 22 pobjede, četiri remija i 11 poraza. Čista statistika kaže da je Bišćan osvajao 2,06 bodova po utakmici, a Leko 1,89. Simbolika je i da su obojica u Europi izgubila od grčkog predstavnika. Hajdukov trener u svom mandatu upisao je i osvajanje Kupa Hrvatske. No, napravio je i jednu drugu stvar, odigrao je 0:0 na Poljudu baš protiv Bišćanovog Dinama i tako im omogućio da u Splitu proslave titulu.
Dakle, to su sirove brojke i podaci. A sad o emocijama. Nakon što se sinoć objavilo kako Leko odlazi, što manje-više nikog nije pretjerano iznenadilo, nastupio je kaos po društvenim mrežama, telefonima i kafanama. Oni koji su sat vremena prije govorili kako Leko više ne može ostati odjednom su sasipali hrpu psovki prema klubu. S objavom Karoglana kao novog trenera ta se kakofonij samo pojačala, sad je pukao dio i onih koji su podržali smjenu.
Sport je takav da se uvijek može naći neka argumentacija za svoj stav, tako je sada bilo da je Leko dva boda ispred Dinama (obično se prešuti u toj argumentaciji da Zagrepčani imaju jednu utakmicu zaostatka) pa da se onda moglo pustiti da odgrmi ovu krizu. Tu se zaboravi da Dinamo igra jednu od svojih najlošijih sezona i da se već drugom treneru ozbiljno trese stolica. Situacija je takva da je Hajduk sada zapravo trebao loviti bodovnu zalihu pred Zagrepčanima. Ali kako rekosmo, sport dopušta da se argumenti koriste po volji. Ono bitno za ovaj tekst je da je reakcija na smjenu bila vatrena i emocionalna, ili su išle psovke prema upravi ili se komentiralo u stilu “idi i ne budi ljude“.
A hajdemo se sad prisjetiti odlaska Bišćana, koji je bio nešto drugačiji od Lekinog. Prije svega, rezultatski je Bišćan bio bolji, a njegovom micanju nisu samo kumovali rezultati. Je, izgubio je tragikomično od AEK-a, ali veliki utjecaj na smjenu imale su i dvorske borbe u Maksimirskoj 128, što bi zapravo trebalo donijeti i žešću reakciju navijačke javnosti. Uz sve to, nekoliko sati nakon njegovog odlaska kao novi trener je najavljen čovjek koji je blizak Zdravku Mamiću, koji kao nema više utjecaja u Dinamu. Još je u haraču otet drugom klubu.
I sad, čovjek bi gledajući ovu reakciju Hajdukovih navijača u toj situaciji očekivao u najmanju ruku zapaljene kontejnere po Zagrebu i ispisane neugodne grafite po stadionu. U najmanju ruku. No, čak se ni Dinamove navijačke mrežne stranice nisu uspalile. Reakcija bi se mogla opisati kao slijeganje ramenima. Jedan trener otišao, jeste klupska legenda, šta sad. Drugi je došao, jeste blizak Međugorju, šta sad. Život i nogomet idu dalje.
Mnogi bi rekli da je ovaj zagrebački princip nešto normalniji i jednostavniji. Vjerojatno jeste, da smo država na Skandinavskom poluotoku. No, budimo realni, Hajduk kod ljudi izaziva emociju, uvijek se moraju ispucati kad se nešto događa u klubu. Izgubi se, smak svijeta je, daj piti da tugujemo. Pobjedi se, najbolji na planeti, daj pit, feštamo. Smjeni se trenera, polovica navijačkog puka jebe sve po spisku upravi, druga polovica jebe sve bivšem treneru jer nije sam otišao još prije mjesec dana. Potpuni kaos, prijateljstva se privremeno ukidaju jer su ljudi na drugim stranama. Iznivelira se to kroz koji dan, ohlade se ljudi, prijatelji popiju jednu ljutu pa se opet pomire.
Teško je biti u sustavu Hajduka, bude čovjek pod povećalom, stotine tisuća je ljudi koji ujutro kad se probude prvo provjere ima li što nova s Hajdukom. Možda stvarno ne bi bilo loše montirati barokomoru na Poljudu, da tu i tamo opuste pritisak. Ali zapravo je to to, to je Hajduk, on izaziva emociju, i iako ona nekad može biti ozbiljno destruktivna, taj je klub kroz sad već 112 godina svog postojanja odjedrio svoje bure baš zbog te emocije. Jer iako je nekada kvarno kancerogeno tijelo, u većini vremena je pogonsko gorivo kluba. Pa stoga treba istrpjeti ovakve situacije kada se moraju osjetiti i ti žestoki izljevi i ljutnje i bijesa. I to je Hajduk.
