Pitanje doktora znanosti Marija Banožića i njegove “knjige” zapravo je pokazalo kolika je nespremnost akademske zajednice da kritizira gluposti iz svojih redova. No, mi smo našli nekog spremnog za par riječi popričati o čitavom slučaju, ali i cjelokupnom urušavanju visokog obrazovanja. Krešimir Krolo izvanredni je profesor sociologije na zadarskom sveučilištu, a dosta čitatelja ovog portala pamti ga i kao nekadašnjeg člana nadzornog odbora Hajduka.
Zašto su akademska i znanstvena zajednica nijema na sve češće slučaja izrugivanja s visokoobrazovnim procesom od strane političara koji titule i doktorate dobijaju na kile? Je li to pitanje straha ili sudioništva?
Mišljenja sam da je više čimbenika u pitanju, odnosno osim straha i u nekim slučajevima i sudioništva, treba uključiti i čimbenik nezainteresiranosti zbog preopterećenja obvezama. Naime, usprkos ovakvim primjerima poput ministra Banozića gdje se rad u znanosti miješa s politikom i političkom ambicijom, usudio bih se reći da većina odrađuje intenzivan rad u nastavi, projektima, pisanjima ozbiljnih publikacija te administrativnim obvezama. Takva vrst opterećenja onemogućuje stvaranje kritične mase koja bi stvorila značajan pritisak i na institucije i na javnost u smislu sankcioniranja prekršaja ili reforme cjelokupnog sustava. Također, i iskustvo uči da svaki pokušaj upozoravanja na loše publikacije ili lošu metodologiju u znanstvenom postupku, pogotovo ako istupate kao pojedinac, ne rezultira pohvalom već ta osoba biva označena kao problematična. Svi ti čimbenici istovremeno onda dovode i do reakcije zajednice koje djeluje nezainteresirano ili uplašeno.
Banožićeva “knjiga“, utvrdio je Telegram, u potpunosti je prepisana. A onda su je kao odličnu recenzirali ti od kojih je prepisao. Što bi se u ovakvom slučaju dogodilo u nekoj visokorazvijenoj državi, a što se može dogoditi kod nas?
U društvima gdje je znanost i znanstvena produkcija na znatno višem nivou nego što je to slučaj s Hrvatskom, jednako tako su i kriteriji u smislu evaluacije znanstvenih publikacija rigorozniji. Također, kršenje etičkih načela pisanja publikacija, bilo da je riječ o plagijatima ili fabriciranju podataka se strogo kažnjavaju. Toliko znaju biti snažni ti sustavi socijalne kontrole da već i prijava ili sumnja na kršenje etičkih načela za posljedicu ima da se počinitelj i sam povuče prije nego je proces priveden kraju. Znam za jedan primjer iz SAD-a gdje je autoru javljeno da je pod istragom, a već sljedeći dan je ispraznio ured i dao ostavku, bez da se proces dalje razvlačio. Dakle, mišljenja sam da u nekim drugim sustavima u većini slučajeva ni samim znanstvenicima ne bi palo na pamet poslati takav rad u provjeru kvalitete, kamoli da komisija donese zaključak kako je riječ o odličnom djelu. U ovom slučaju više aktera je pokazalo da znanost vide isključivo kao statusni simbol, ne kao ozbiljnu i odgovornu javnu djelatnosti. U takvim slučajevima pravila su onda tu da se savijaju ili krše, ili što je još gore, napišu se tako da može proći koješta. Sve to skupa dovodi i do negativne selekcije, ali i urušavanja povjerenja u znanstveni sustav.
Brine li vas očigledna slizanost pojedinih fakulteta s vladajućom političkom strankom? Koliko takve stvari utječu na (ne)povjerenje javnosti prema visokom obrazovanju?
Percepcija javnosti prema sveučilištima i fakultetima je već nagrižena zbližavanjem političkih stranaka s visoko-obrazovnim i znanstvenim institucijama, ali to je proces koji, nažalost, traje više od trideset godina. Osnivani su cijeli fakulteti, odsjeci i instituti samo da bi parirali postojećim koji su percipirani kao “ideološki obojeni”, a rezultat toga nije da ste dobili sustav koji je manje ovisan o takvim utjecajima, već su postali mjesta gdje se i angažman znanstvenog kadra promatra kroz prizmu pripadanja nekoj političkoj opciji ili ideološkoj struji. Takvo stanje ne može proizvesti kvalitetan znanstveni sustav i mišljenja sam da je baš to jedan od razloga zašto u prosjeku uvelike zaostajemo za razvijenim zemljama po pitanju ne samo znanstvene produkcije, nego i veće povezanosti znanosti s lokalnom zajednicom.
Što bi ste poručili studentima koji mogu naletjeti na Banožićevu “knjigu” u svojoj literaturi?
S obzirom da sam se, nažalost, uvelike susretao u svom poslu s publikacijama koje, prema mom mišljenju, nisu smjela proći ni idejni nacrt, kamoli da ih se pozitivno recenzira i u konačnici publicira, otvoreno naglasim studentima i studenticama da takav tip publikacije nema ni stručnu ni znanstvenu težinu. Jasno kažem da za svoje kolegije ili za područje koje se bavim takav rad smatram ništavnim, čak i štetnim. Isto bih postupio i u slučaju Banožićeve knjige.
