Trebao je ovo biti tekst o južnjačkim zastavama i dvostrukim mjerilima kazni, ali je priprema teksta dovela do promjene teme. Tako da će tema biti ropstvo u Europi, a pogotovo u ovim našim krajevima. Koje je bilo i raširenije nego to možda prosječni čitatelj misli.
Za početak je možda bitno razbiti jednu predrasudu. Dubrovnik nije prvi ukinuo ropstvo 1416. godine. Za početak, tom zakonskom uredbom uopće nije zabranjeno držanje robova već samo trgovina robljem na prostoru od Budve do Splita. Dubrovačka vlastela je i nakon toga znala posjedovati roblje, iako je opća klima bila protiv toga i ta je navada izumrla u gosparskim krajevima. No, Engleska je još 1102. godine izdala uredbu koja je uređivala odnose među ljudima, a u kojoj je među ostalim bilo zabranjeno trgovanje robovima. Uz to, William Osvajač je još 1066. godine donio uredbe kojima je praktično suzbio trgovinu robovima.
Priča s Dubrovnikom i robljem je posebna. Možda su oni u ovim krajevima bili prvi koji su zabranili trgovanje ljudima, ali je činjenica da su i jedini se bavili tim poslom. Sudbina ostatka Slavena bila je da budu robovi, a ne da se bave trgovinom. No, ne treba biti grub prema Dubrovčanima, manje-više sve trgovačke i pomorske republike su se bavile time, pa tako i Venecija i Genova koje su bile najveći trgovci ljudima na istočnom Mediteranu.
Zanimljivo je kako su robovi najčešće uzimani i otimani iz Bosne. Trgovci su na dva načina dolazi do robova. Prvi je bio čistim nasiljem, ali postojao je i drugi, malo zlokobniji. Naime, porodice su znale prodavati djecu, pogotovo žensku. Bio je to ne baš rijedak slučaj u siromašnim krajevima, moglo se za žensko dijete dobiti do jedan i pol gram zlata. Koje je tih dana bilo vrijednije nego danas, pa stručnjaci kažu da bi to u današnjoj vrijednosti bilo oko pet tisuća eura. Bosanske ropkinje bile su među jeftinijima, na tržnicama po mediteranskim otocima mnogo su skuplje prodavane Arapkinje i Istočnoeruopljanke, koje se držalo fizički izdržljivijima.
Kako su padala osvajanja smanjivala se i trgovina robljem. Nakon 14. stoljeća u većini slučaja se roblje dobijalo na dva načina. Povremenim ratovima koji su izbijali i u kojima se roblje najčešće koristilo za svoje vojne jedinice. Najpoznatiji slučaj ovakvog roblja su janjičari, osmanske vojne postrojbe nastale od djece otete s osvojenih prostora. Drugi oblik robovlasništva bio je namijenjen za kirminalce. Naime, ako ste nekome napravili nešto nezakonito, ukoliko to niste nadoknadili, moglo je biti određeno da postajete rob.
Od kraja 15. stoljeća roblja u Europi ima samo u tragovima. Na istoku Europe tada se poljavljuje kemtstvo, za koje će neki povjesničari reći da zapravo nije bilo previše različito od ropstva. Kmet i dalje nije bio pravni subjekt državnog pravosuđa, već je ovisio o pravu vlastelina. Nije ih se moglo prodavati i seliti, i to je bila najveća razlika. No, na nekim teritorijima moglo ih se prodati s posjedom, bili su formalno vezani uz zemlju na kojoj su se nalazili. Treba kazati i kako je zakon kmetovima dopuštao posjedovanje privatne imovine, što robovi nisu mogli.
Kmetstvo je na području Habsburške monarhije legislativno ukinuto 1781. godine, ali ukidanje na terenu postignuto je tek nakon revolucija 1848. godine. Rusija ga je pak ukinula 1861. godine, trend je bio da je istok kontinenta mnogo kasnije odustajao od kmetstva, za razliku od zapada. A iako nema povjesnih izvora koji u potpunosti potvrđuju tezu, stav je velikog broja povjesničara da je na zapadu Europe kmetstvo praktički nestalo nakon Crne smrti, epidemije najvjerojatnije kuge koja je trajala od 1347. do 1351. godine i koja je skroz promijenila socijalni, društveni i politički život. Ponovno je istok bio malo sporiji, takva je valjda sudbina.
