Ustavni sud Republike Hrvatske postaje neuralgično tkivo države koja je ionako sve više parodija. U takvom svjetlu treba promatrati odluku da se na ponovljeno suđenje vraća postupak stanovitog Ive L., koji kao bivši član HVO-a traži invalidsku mirovinu. Visoki upravni sud ga je bio otfikario svojom odlukom, no osam sudaca Ustavnog suda zaključilo je kako se treba vratiti na ponovljeno postupanje, u svojoj odluci gotovo pa instrurirajući kako se treba prihvatiti ovakav zahtjev.
Pravnu srž slučaja obrazložili su troje sudaca koji su se usprotivili i bili protiv odluke. Sad se te suce može već znati napamet; Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andrej Abramović. Koji su pojasnili kako “ne problematiziraju razliku između prava pripadnika HV i HVO. Država ima suvereno pravo da to pitanje uredi zakonima bilo kako, osim ovako kako je napravila: u zakonima na jedan način, a u stvarnosti, prešutno, na potpuno suprotan način”. Ali možda i bitnije, naveli su onaj najbitniji podatak zašto se ovdje radi o, da prostite, gluposti. Naime, kako navode tri suca, svi zahtjevi datiraju iz prosinca 1997. godine, svima je navedno kako su ranjeni “na južnom bojištu”, sva navodna ranjavanja datiraju u 1993. i 1994. godinu te ih je sve potpisala jedna osoba u svojstvu generala. Svaki je invaliditet potvrđen po komisiji u Hercegovini te su prijave ranjavanja izdane protivno podacima MORH-a.
Dakle, jasno je kako su sadržajno svi ovi zahtjevi u najmanju ruku sumnjive prirode. A zakonska rješenja su takva da nerijetko državnim institucijama čak dopuštaju arbitrarnost. Onako usput, Hrvatska godišnje na nešto više od 6.000 mirovina pripadnika HVO-a troši nešto više od 40 milijuna eura, a nije nezanimljiv podatak kako je prosječni radni staž takvih umirovljenika ispod sedam godina. Ukoliko na kraju ovakvi zahtjevi za invaliditetom budu priznati, bit će to ozbiljan teret za državu, s obzirom na to da će se pojaviti potreba plaćanja zaostataka.
No, zašto je trenutačnoj vlasti bitna ovakva odluka Ustavnog suda? Kažemo vlasti, jer većina u toj instituciji statistički najčešće presuđuje onako kako odgovara trenutačnoj vlasti. Ne ulazimo zašto je to tako, samo ističemo statistiku. A vlasti je ovakva odluka bitna kako su ne bi uništili 11. izbornu jedinicu, dijasporu u BiH, koja im je posljednje dvije godine ozbiljno nagrižena. Predsjednik Zoran Milanović u svojim ponekad šizofrenim nastupima ipak ima nekoliko konstanti. A jedna od njih je apsolutna podrška Hrvatima u BiH, do te razine da je o budućnosti te države spreman prijateljski pregovarati s notornim Dodikom, gospodarom zločinačke tvorevine Republike Srpske. No, to populistički nosi bodove među Hrvatima u susjednoj državi, te HDZ-u svakako ne paše da se dodatno zakrve s nekad svojim pouzdanim glasačkim tkivom. Jer, da se ne lažemo, mnogi od njih preko granice uredno glasaju i u devetoj i desetoj izbornoj jedinici.
I tako, Ustavni sud odlučuje kako odlučuje, HDZ je u džihadu na Milanovića, koji pak više priča o BiH i Rusiji nego o Hrvatskoj, a unitarni Bošnjaci ovaj slučaj koriste kao dokaz da je Hrvatska imala zločinački poduhvat u BiH. Kako god sve ovo ispalo na kraju, jedna je stvar sigurna – platit će je građani Parodije naše.
