Ministar obrane Mario Banožić u ovoj rubrici ima status zlatne rezerve. Kad premijer ili predsjednik šute, on uvijek uskoči, i kad god progovori, biserje je zajamčeno.
Jučer je komentirao događaje oko saborskog odlučivanja o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, pa je napao predsjednika saborskog Odbora za obranu, Franka Vidovića jer je ovaj odbio uopće glasati o tome, tvrdeći da nije ispoštovana ustavna procedura.
A Banožić je zgrožen, jer smatra da na Vidovića utječe bivši stranački kolega, sada predsjednik države;
“Vrlo je jasno da postoji jedna nesamostalnost odlučivanja saborskog zastupnika i mislim da to nije dobro, osobito kada je riječ o ovakvim temama koje su vrlo ozbiljne”, izvalio je ministar i ostao živ.
Naime, iako su teoretski saborski zastupnici (uz predsjednika) oni koji bi trebali izražavati volju naroda, u praksi su to ljudi koji nakon brzog tečaja dizanja ručica, tj. po novom – pritiskanja pravog tastera – bivaju potpuno opremljeni za svoj posao.
Na prste jedne ruke se može nabrojati slučajeve kad je netko od zastupnika glasovao ili govorio kontra onoga što je odlučeno u središnjicama vladajućih partija, a i onda je najčešće bila riječ o pripremi terena za prebacivanje u suprotni tabor.
Lutke od krvi bez trunke ideje, rekao bi pjesnik. Ali Mario Banožić je zgrožen, jer gledao je on američke filmove.
U Hrvatskom filmu, pardon – saboru, zna se tko je tu za mislit, a tko za glasat.
