Do medija je stigao prijedlog novog Zakona o medijima, koji će ako prođe u ovakvom formatu izazvati dodatni udar na slobodu medija. I mogućnost stvaranja sadržaja koji nije povoljan za vladajuće. Dapače, može se komotno kazati kako se radi o orbanizaciji medija u Hrvatskoj.
Operativno najproblematičniji dio je onaj o oporezivanju internetskog oglašavanja te o sufinanciranju medija. Ovaj ovi porez naizgled je oformljen kako bi se oporezovalo velike internetske oglašivače, poimenično Facebook i Google i nema sumnje kako će zakonodavac to opravdavati time. Nakana je uzeti deset posto od svog oglašavanja kojeg se odradi na području Republike Hrvatske. Nije najjasnije kako bi se taj porez baš naplaćivao, upitno je postoje li uopće točni podaci koliko internet giganti oglasa plasiraju prema ovom području. Znate i sami, nekad vam iskoče oglasi i na engleskom jeziku, i njih bi se, kako ovaj prijedlog zakona navodi, trebalo oporezivati.
No, tu je još jedna kvaka. Pružatelji internet oglašavanja su i domaći medij, prema odredbama Zakona. Tako da bi se internet portalima uzelo deset posto od zarade na oglašavanju. I tu dolazimo do tog apsurda da bi Trafika u budućnosti mogla sufinancirati Večernji i Jutarnji list, jer zarada od poreza ide u sufinanciranje medija. Da, u zakonu se navodi da će postojati minimum prihoda medija da uopće upadne u oporezivanje, ali jasno je da imamo nakanu biti što bolji medij i kad je fiskalnost u pitanju. I da, formalno bi i Jutarnji, Večernji i ostali dnevni listovi sa svojim protalima teoretski isto ulazili u oporezivanje. No, tu su dvije kvake.
Prva je njihova mogućnost da prodaju oglašavanje u tiskanim izdanjima, a da oglas na elektronskom dijelu zavedu kao besplatni benefit oglasa u novinama. Što neki već rade. A druga kvaka je da će se ovaj porez ionako na kraju preliti dnevnim i tjednim novinskim izdanjima i to je možda najbizarniji dio zakona.
Naime, predviđene su zakonom dvije verzije sufinanciranja isključivo tiskanih medija. Prva je sufinanciranje pretplata preko Hrvatskih pošta. Što je poprilično nakaradno i zbog podržavanja arhaičnosti, pretplate na tiskovine danas imaju samo kafići. Ali i zbog očigledne nakane da se uliju dodatna sredstva u Poštu, jednu od najneefikasnijih državnih tvrtki, a nije da ih je malo. Pritom su zakonodavci pazili da samo veliki mediji imaju benefit od ovoga, jer će postojati cenzus prodanih primjeraka nakon kojeg se ostvaruje ovo pravo, kao i potreba da se distribuira u najmanje dvije županije. Tako da mala tiskana izdanja nemaju što tražiti.
No, pretplata je predviđena i za elektronska izdanja ovih medija. Samo za njih. Da plastično pojasnimo, učenici i studenti, jer je njima namijenjena ova opcija, moći će uzeti sufinanciranu pretplatu za Jutarnji, Večernji, 24 sata, ali ne i za Telegram koji također ima instituciju pretplate. Što je, u konačnici, i upitno ustavno.
U još jednoj stvari vlast izlazi u susret tiskanim medijima. Naime, sva tijela države, javne ustanove i agencije kojima je RH osnivač, kao i tvrtke kojima je država vlasnik ili pretežit vlasnik dužni su najmanje 20 posto svog budžeta namjenjenog reklamiranju uliti u tiskane medije. Što je u doba interneta u najmanju ruku arhaično ograničavajuća odredba za ustanove i pogotovo tvrtke.
No, kako se u reklami kaže, to nije sve. Ovaj zakon o medijima se bavi posebno i sudstvom. Te bi sad, kako se navodi, bilo zabranjeno podrivanje vjere javnosti u sudstvo. Što god da to znači. A ne znači ništa dobro, ovom odredbom u slučaju rigidnog tumačenja, a takvo će biti ako bude potrebe, doslovno se zabranjuje kritiziranje rada sudova i državnih odvjetništva. Što je načisto orbanovski udar na slobodu izražavanja.
I ne samo to, onako potiho, u desetom paragrafu jednog članka su faktički naveli da svatko o kome se piše, a informacije su dobijene nezakonito, ima pravo na naknadu za neimovinsku štetu. Obzirom da su istražni postupci nejavni, doslovnim tumačenjem zakona sve informacije koje dođu od tu su nezakonito probavljene. Tako bi onda recimo svi oni koji su sređivali poslove svojim prijateljima po Hrvatskim šumama mogli tražiti naknadu jer su tekstovi objavljeni. Jer su podaci došli iz poruka Josipe Rimac (ili kako se već sad preziva) koji su dio istražnog spisa.
Ni ovo nije sve, nakana zakona je uvesti i Vijeće medijskih stručnjaka, koje bi onda procjenjivalo tko može biti upisani novinar (da, namjeravaju uvesti i upisnike novinara, iz pitaj boga kojeg razloga), davali mišljenja sudu je li negdje počinjeno oštećivanje osobnosti i takve nebuloze. Od pet članova tog vijeća mudraca novinarske strukovne udruge davale bi točno jednog.
Rješavanje SLAPP tužbi, one koje zločesti ljudi dižu ne bi li ušutkali pojedine medije i novinare, ponovno je ostavljeno sucima. Koji sami procjenjuju hoće li se pojedini alati koristiti, što je u srži situacija kakva postoji i danas te zapravo ništa nije riješeno.
Uglavnom, novi zakon o medijima ako će proći u ovkavom formatu bio bi veliki udar na nezavisno novinarstvo. Koje bi samo dobilo dodatne troškove te bi im se dodatno zakomplicirao rad. S druge strane se otvoreno kupuje odobravanje velikih medija, koji su ionako poprilično dobro navezeni na državnu vlast. Uz sve, zakon je krajnje arhaičan, ne priznaje stvarnu situaciju u modernom medijskom prostoru, ali to je na kraju gotovo i nebitno kad se pogledaju druge stvari koje bi upropastili.
