Naravno da nisam izdržao. Do petka je bilo sve u redu, odluka je bila potpuno čvrsta – nemamo ni novaca ni vremena, Švicarska je skupa, dva radna dana je previše za izgubit i sve ono razumno izgovoreno naglas je vrijedilo do onog trenutka kad su mangupi razvalili Milan.
A onda je dogovor pao u četiri minute.
Nakon dvadeset minuta sklopljen je kombi, i tridesetak sati kasnije bili smo na otprilike tisuću i dvjesto – tristo kilometara dugom putu.
I ništa to nije posebno, imate takvih priča ovih dana, a i zadnjih godina koliko hoćete…
Vidio sam ja svašta po gostovanjima u životu; i onih masovnih odlazaka i povrataka u Zagreb ili Varaždin, desanti na Rim i Genovu su mi posebno prirasli srcu, neka egzotičnija putovanja su posebna iz sasvim drugih razloga, a zadnjih godina često guštam i posebno su mi prirasli srcu noćni povratci iz Pule, Zagreba ili obližnjih gradova kad po cesti i pumpama viđam samo poznate likove.
Put od Splita prema Ženevi vodi preko jedne od najzagušenijih cesta u Evropi, one od Venecije do Milana, a ja nisam mogao ni zamisliti da ćemo baš na svakoj pumpi na koju stanemo popiti kavu (i to, neka se ne naljute moj Đovani i njegova dva šegrta – najbolju na svitu) susresti poznate face u i to u hrpama.
I gledam ja to sve skupa, guštam i upijam svaki trenutak svega, jer znam da je to povijest. Baš kao i onda kad sam gotovo propustio četvrtfinale Lige prvaka u Amsterdamu radi nekog nevažnog ispita na zagrebačkoj Ekonomiji. Srećom, rođak je rekao ključnu rečenicu – pa Hajduk igra četvrtfinale, tko zna kad će opet. Jezik pregriza, kad smo već kod toga…
I kaže onda netko – svi su na cesti, jebate. A dobije odgovor – nisu, hrpa ih je već tamo od petka. A di su još ovi iz Njemačke, Francuske, pa i lokalni koji zarađuju plaću u francima umjesto u eurima…
I naravno da će netko reći – to su samo juniori, čime se vi bavite. I odgovor na to je uvijek isti – ne mo’š ti to razumit.
Ljudi moji, putovanje je najbolja stvar na svijetu. Jedino bolje od putovanja je putovanje s prijateljima. A najbolje je – putovanje s prijateljima zbog ljubavi.
Tko to ne može shvatiti, ni ne mora, ne treba se niti trudit, svijet se ionako oduvijek dijelio na sanjare i ove druge.
I baš nas briga za ove druge…
Kad pišem ovakve članke, obično ih smišljam neko vrijeme u svojoj glavi, kuvam ih kako ja to sam sa sobom nazivam, a onda sjednem za laptop i izbacim ih u principu onoliko brzo koliko mi treba da ih natipkam.
I jučer sam, dok sam vozio kombi preko pola Evrope smišljao ovaj članak, i negdje u prijevojima pred Mont Blancom dok nas je prala jaka kiša, a munje parale nebo – ja sam zaključio da je članak gotov, oluje i munje u zlokobnoj sjeni ogromnih planina mi se nisu uklapale u narativ.
Zazvoni mobitel, zove jedan od suputnika iz rane mladosti s Brača, inače moj najdraži harmonikaš. Ne javljam se, jer vožnja, noć, kiša i oluja u prijevojima ne ide zajedno s mobitelom, ali čujemo se za par minuta – hands free. Zapravo mi je supruga držala svoj mobitel kraj glave, ali ok.
I priča meni moj Pero kako je svirao pir dan ranije na drugom Braču i žalio se na umor, a snimatelj koji se tu našao po sličnom poslu mu kaže – je, ali ti si ujutro doma, a ja pičim za Ženevu. I sjetio se moj prijatelj mladih dana kad nije imao ženu i ravno četiri kćerke pa bismo često zajedno krenuli na neku putešestviju nakon par minuta dogovora.
I došao je kući umoran, kako samo muzičari nakon pira mogu biti, a probudio ga je jedanaestogodišnji nećak kojemu je netko nekad nešto obećao, a sad je došao naplatit – “Barba, biš me ti odve do Ženeve?“.
Naravno da je Pero rekao ne, jer je preumoran i nije u stanju odvest ga od Selaca do Supetra, a kamoli do fakin Ženeve.
Da skratimo priču, jer epilog vam je već poznat – Pero me je nešto iza devet sati sinoć zvao s trajekta, a s njim i još dva odrasla iz familije je – šest adolescenata u dobi od 11 do 18 godina. Čuli smo se maloprije, dogurali su maloprije do Mont Blanca i oni.
Volio bih čuti nekoga da toj djeci objasni da nisu normalni.
Nisu normalni oni koji odrastu, znam iz iskustva.
