Taman dok sam bauljao po Gradacu u vruće poslijepodne i tražio mjesto s dobrom kavom sam razmišljao o tome koliko uživam u tom istraživanju nepoznatog. Naime Graz, kako su Austrijanci preveli stari grad nazvan Bavarski Gradac je u mojoj studentskoj prošlosti bio onaj grad u kojeg se iz Zagreba ide u jeftini šoping.
I onda kad sam pronašao talijanski kafe u kojem sam pozdravio na talijanskom i dobio odgovor na istom jeziku, očito materinjem, sjeo sam popit svoju malu s hladnim i izašao mi je meme s citatom velikog i neprežaljenog Anthonyja Bourdaina – Poanta putovanja je u onom veličanstvenom osjećaju bauljanja po nepoznatom.
Prošao sam ja nešto svijeta, a dobar dio toga zahvaljujući Hajduku (koji mi je odmah pao na pamet kad sam pročitao citat, jer uživanje u ovom našem dugom putu s puno bauljanja po nepoznatom je antologijsko) i raznim reprezentacijama, a ovo kratko, tek trodnevno putovanje po Sloveniji i Austriji mi je bilo baš u znaku tih nekih nepoznanica.
Prvo, nevjerojatan je osjećaj doći otprilike pola tisuće kilometara sjeverozapadno od Splita, pa izgorjeti na suncu i gotovo doživjeti toplotni udar usred Slovenije, u podnožju Alpa. S druge strane, gledao sam budućnost Hajduka, imam neki osjećaj da ću za koju godinu biti jedan od tek desetak ljudi koji će se moći pohvaliti da je gledao malog Durdova kad je dao onaj gol protiv nekih Ukrajinaca.
Slovenska avantura Hajduka u vidu priprema, barem po mojem dojmu nije nešto posebno drugačija od onih koje sam pratio ne tako davno u istoj toj zemlji ili u dalekom Beleku, iako će mediji ponavljati kako su najbolje ili drugačije. Baš po tome su iste kao i sve do sada – jer su najbolje, drugačije i posebne.
O stanju momčadi mogu reći baš Bourdainovu rečenicu – velika nepoznanica. Putovanje koje je tek na još jednom početku. Nadam se samo da neće biti bauljanja i da će se što prije doći do najboljih rješenja.
Dok sam u Sloveniji bio kao doma, u Grazu sam, sve bauljajući testirao svoj loš njemački, pa išao na sigurno, pronašao sam irski pub, rekoh – tamo svi govore engleski. I mlada dama koja mi je donijela cold pint je doista govorila savršen engleski. Ipak, u nekom trenutku sam je čuo kako govori svoj jezik, pa smo Sara i ja proljudikali na našem jeziku, ili našim jezicima, kako vam drago.
Djevojka s fakultetom, iz Bihaća, za koju sam odmah morao pretpostaviti da je negdje s Balkana, takav sjaj u očima i neki poseban stav uglavnom imaju djevojke iz naših krajeva, nije htjela ni čuti za plaćanje. Valjda gazda neće čitati Trafiku.
Odmah je shvatila da sam Dalmatinac (po naglasku, ne po stasu), pa me uputila – znate, kod nas u Bihaću svi navijaju za Hajduk. Ne svi doslovno, objasnila mi je, ali baš puno njih. I upitala me za taj fenomen, a ja sam joj pokušao objasniti…
Tipična emigrantska priča kakvih je i previše i koje me uvijek iznova rastuže, jer razmišljam što je to kod nas tako prokleto da tako krasni ljudi nisu u stanju organizirati kvalitetno zajednicu na način da iskoriste te prednosti koje zemlja i ljudi nude.
Pronašao sam ja i konobu usred grada, ali nekako mi nije bilo do ćevapčića i ražnjića, a i nakon samo nekoliko sati sam shvatio kako mi u Grazu njemački zapravo ne treba. Za početak, svi govore engleski a što je važnije, u svakom dućanu ili lokalu sam pronašao nekog tko govori hrvatski ili neki Hrvatima razumljiv jezik.
Najbolja od svih žena je naredila da joj donesem nešto iz jednog lanca koji prodaje kozmetiku, pa kad sam pokazao sliku proizvoda kojeg tražim za suprugu, Anita iz Rijeke mi je rekla da gospođa ima dobar ukus. Nisam se suzdržao i upitao je – zar nije bilo očito čim sam ja njen muž, Anita se samo nasmijala i rekla – joj, kako mi fali taj naš humor…
Da se vratim na Hajduka, ipak glavni razlog zašto sam tu – večeras će momčad istrčati na stadion Sturma protiv Fenerbahçea, kojeg vodi Jose Mourinho, a u napadu igra čovjek za kojeg se još uvijek nadamo da će promijeniti dres uskoro, iako su nade sve manje.
Kako je riječ o pripremnoj utakmici, nema onog uobičajenog kolorita pred utakmicu, po gradu sam sreo tek nekoliko ljudi koji su tu došli pogledati Hajduka, većina će stići iz sjevernih krajeva Hrvatske, Slovenije ili same Austrije tek neposredno pred utakmicu, sredina tjedna je, pa ljudi kreću nakon posla, dok su oni koji korisne godišnji vjerojatno dosta južnije.
Samu utakmicu organizira turski klub, većinu mjesta na stadionu je stavio na raspolaganje svojim navijačima, dok su navijači Hajduka dobili oko 1000 mjesta koja su se već rasprodala. Kako za ostale tribine još ima mjesta, vjerojatno će se agencija koja se uhvatila organizacije kasnije češati po glavi radi svoje procjene. Naime, 20 eura po glavi nije uopće malo, a uvjeren sam da bi Hajdukovci kupili i barem dvostruko više ulaznica pa nije teško izračunati koliko su profita propustili zbog toga, ali to je već njihov problem.
