Već danima svima oko sebe objašnjavam da Hajduk neće proći Vitoriu Guimaraes. Na svaki argument imam protuargument, uvjeravam sve oko sebe, a bio sam siguran da sam i samog sebe uvjerio kako Hajduk neće proći dalje.
Dapače, odlučio sam ne gledati ždrijeb za play off konferencijske lige.
I sjedim s kolegom, u razgovoru oko nekih drugih tema, a na mobitelu zasvijetli notifikacija – Villarreal.
Nekoliko minuta sam psovao, da bih onda shvatio kako se uopće nisam uvjerio, dapače, toliko me pogodilo što je Hajduk izvukao najtežeg mogućeg suparnika u ždrijebu da sam shvatio kako duboko u sebi zapravo očekujem prolaz.
I razmišljam ja o liku koji je izvlačio kuglice, mrzim ga, iako nemam pojma tko je u pitanju, nisam gledao.
U inboxu već hrpa poruka, uglavnom psovke i proklinjanja, od “ruka mu se osušila“ do “šta smo mi to Bogu skrivili“, a onda stiže spasonosna;
“Pa dobro, ovo je super – ako želimo osvojit, odmah moramo riješit najveće konkurente“.
I zapravo, tako treba razmišljati. Hajduk je imao veliku nesreću u oba kola izvući jednog od najtežih mogućih, ili vjerojatno najtežeg suparnika.
A s obzirom da smo trljali ruke kad smo izvlačili one ribare i slične prethodnih godina, neka se oni tresu.
Ako mogu Gzira i Tobol dobit Hajduka, može i Hajduk Portugalce i Španjolce!
Ili ne može, jedno od to dvoje.
