Hrvatski medijski prostor sinoć kasno je zapljusnula prijelomna vijest – ministar Zdravko Marić podnio je ostavku. Garnirano je to odmah prvim komentarima po kojima odlazi najuspješniji i jedan od najdugovječnijih Plenkovićevih ministara.
Prve reakcije i komentari su očekivani, ministar Marić izgradio je svoj image uspješnog i stručnog, i u ocjenu toga možda i nije uputno ulaziti, iako je prvi dojam da je njegov najveći uspjeh dobro punjenje proračuna na teret građana i poduzetnika.
Da plastično pojasnim tezu iz naslova, ministar financija u ovoj državi može biti i najveći financijski stručnjak na cijelom svijetu, dok ovu zemlju vode kadrovi koji je vode i duže od tridesetak godina od kad postoji, ništa bitno se neće promijeniti.
Problem hrvatske države nije punjenje proračuna, problem je način na koji se resursi troše, a troše se neracionalno i prečesto iz nekih interesa koji malo zajedničkog imaju s interesima građana te države.
S duge strane, Zdravko Marić je pokazao dobar instinkt kad je napustio Agrokor neko vrijeme prije svih onih problema koji su ga zadesili, a dojam je da hrvatski financijski sustav ne čeka svijetla budućnost, i to ona bliska.
Bez obzira na dobar kreditni rejting, bez obzira na činjenicu da se proračun trenutno puni uspješnom turističkom sezonom, reformi nema niti na vidiku, troškovi sustava su ogromni, inflacija je počela divljati, a prognoze su da nema namjeru ni prestati.
Čeka nas ulazak u eurozonu, kriza s plinom i naftnim derivatima će ove zime tek dosegnuti vrhunac, tu je i odluka arbitraže u Washingtonu, koja će, izgledno, koštati državu nekoliko milijardi, a neophodne reforme bi trebali provesti ministri koje bira Andrej Plenković iz sve plićeg bazena onih koji su spremni uskočiti u taj brod svojim nepogrešivim instinktom.
Ministar Marić je, s druge strane, barem ostavljao dojam nekoga tko zna što radi i dojam nekoga barem donekle neovisnog. Ako ga zamijeni osoba koja nema iskustva (pa makar i onog iz firme notorno uvezane s politikom) u realnom sektoru, nisam siguran da možemo imati ikakvog razloga za optimizam.
U svakom slučaju, dok na svim razinama imamo ljude koji su odabrani kao podobni, dok svatko u zemlji poznaje nekoga tko mu može nešto riješiti preko reda, apsolutno je nevažno tko će za održavanje tog sustava skupljati harač, pardon poreze.
