Puno je lakše pisati kad ima igre, a još je bolje kad rezultat poprati tu igru. Pa da ne duljimo, idemo po redu.
Prva zanimljivost je promijenjen sastav, četvrta utakmica u deset dana, još dvije očekuju ovaj tjedan, jasna je bila nakana Garcije da dozira igrače. Tako su Melnjak, Šego i Pukštas po prvi put dobili značajniju minutažu, Sigur se vratio na bekovsku poziciju, a Benrahou je zauzeo svoje mjesto „lažnog Livaje“. Kretanje rezultata dopusti će na kraju treneru da i Pajazitija izvadi, dajući bar malo poštede igraču koji je najveće osvježenje. Ove kadrovske promjene na travnjaku su bitne i zbog utreniravanja šireg rostera, malo je treninga u ovakvom ritmu, i utakmice moraju služiti za to.
Druga stvar je da Hajduk zaista igra nogomet, sad na uzorku od pet utakmica to se može kazati s utemeljenjem. Dodatno vesele dvije stvari. Prvo je da se iz utakmice u utakmicu bolje igra, dakle još tu ima mjesta za napredovanje. Drugo je da razdoblja dominante igre se produžavaju, u prvom susretu protiv Zire je to bilo dosta kraće nego sinoć, kad je najveći dio vremena Hajduk bio gospodar situacije. Dobro, odigrala je ulogu i sama Gorica, isključenje je ih je na kraju skroz „isključilo“ iz igre. Po sredini prvog dijela je domaćin imao manji pad, ali sve ostalo je bila dominantna pozicija. Lani sam često pisao kako su Hajdukove utakmice za neutralne promatrače atak na oči, ove sezone definitivno nije tako.
Treće je da je Gorica imala zapravo i dosta rano dvije prilike. Stvar je da Hajduk ovakvom igrom će dopustiti protivniku tu i tamo priliku, ne možeš igrati i napadački i zabetonirati obranu. Jednu su zatukli gosti, drugu je Ivušić neutralizirao. S druge strane, Bamba je od starta po svojoj strani terorizirao braniče, bio je jako raspoložen, a Benrahouva izvlačenja su mu stvarala dodatan prostor. Uz to, iza leđa mu je bio Sigur, koji je u izgradnji ipak puno bolji od Karačića, jednu je loptu mladi Kanađanin poslao kao na pladnju, za nogometne sladokusce. Ponovno je Hajduk trebao voditi na kraju prvog dijela, ali nije lopta išla u gol.
Četvrta zanimljivost je da je pritisak Hajduka odmah na startu drugog poluvremena iznudio penal. Već negdje od tridesete minute se vidjelo da Gorica pada, u startu su ogromnim energetskim utroškom uspijevali pratiti domaće igrače, ali ne može se toliko trošiti 90 minuta. Vidjelo se to i na prekršajima, kojih gosti u prvih pola sata uopće nisu imali. Nakon toga su počeli kasniti u duele, rastao je broj faulova, ali i pritisak Hajduka zbog toga. Malo se priča o fizičkoj pripremi Hajduka, ali za igrati ovako kombinatoran nogomet, mora biti na visokoj razini, muke Gorice sinoć su to i dokazale empirijski. O penalima se nema što pričati, samo možemo apelirati na igrače da izbjegavaju startove kakav je bio na Bambi, takve stvari znaju igrače izbaciti i na višemjesečne pauze.
Peta stvar je da su Pajaziti i Krovinović ponovno bili motori Hajdukove igre, njih dvoje ukupno 115 točnih dodavanja, Pajaziti sa svojih 94 posto je bio nevjerojatan. Zanimljivo, Krovinović je u odnosu na prošlu sezonu pao postotkom dodavanja, sinoć je recimo bio na 83 posto, i dalje sjajan postotak, ali manje od lanjskih preko 90 posto u prosjeku. Ali ne jer sad lošije igra, nego je očigledno dobio nalog i dopuštenje za više agresivnijih dodavanja. Zanimljivo je da njegova pozicija nominalno uopće nije toliko različita u odnosu na lanjsku sezonu, sad igra neku spuštenu osmicu ili istureniju šesticu, kako vam drago. No, njegova zaduženja i stil igre čitave momčadi su u potpunosti različiti, pa djeluje kao da se radi o skroz drugom igraču. Zabilježimo i da je sve opasniji na obaraču iz daljine, tri je udarca uputio iz velike daljine, dva je Matijaš uz muke obranio, treći je završio na vratnici. A čini se i kako je trud nas nekolicine koji pišu i govore o Hajduku urodio plodom, napokon su i tribine u cijelosti počeli davati punu podršku dobrom Krovi. Čak i ako ne shvaćaju kolika je njegova bitnost u Hajdukovu sustavu.
Šesto je krajnje bitna činjenica da Hajduk jučer nije imao narodnog junaka koji je sam rješavao susret, nego se radilo o pravom momčadskom naporu. Kombinirana momčad je jako dobro kombinirala, igra je stvarala situacije za prilike. Bamba je iskakao u prvom dijelu, ali posljedica je to bila igre momčadi koja mu je stvarala dobre situacije. To je ono što najviše veseli, Hajduk je igrao bez najboljeg igrača, odmarali su se i neki drugi bitni momci, Hrgović je recimo bio jedna od ključnih karika u dosadašnjim utakmicama. Unatoč tim promjenama, ekipa je igrala, i to svoj nogomet, dugoročno gledajući to je najbitnija stvar. Radi se jedan sustav igre, samo se mijenjaju figure u sustavu. Nakon godina praćenja Hajduka, ovo mi je pravo osvježenje. Deset udaraca u okvir je Hajduk jučer imao, malo sam bacio oko, čitavu prošlu sezonu nije se dogodila utakmica u kojoj je bilo toliko udaraca u okvir, najbliže je bilo devet komada protiv Istre.
Sedma zanimljivost, zaključna, potpuna je subjektivna endorfinska i serotoninska sreća iščekivanja sljedećeg susreta. Nakon prošlogodišnje kalvarije i gropa koji se razvijao iz kola u kolo, ovo je pravo osobno osvježenje. Dojma sam da ima i dosta drugih kojima je tako, pa samo mogu svima nama zaželjeti da se takav trend nastavi. Dobar je serotonin, a i endorfin.
