Ovaj smo intervju radili sada već davne 2019. godine, bilo je to predpandemijsko vrijeme, neki drugi svemir. Odlučili smo staviti ga kao neki podsjetnik na ta vremena. Ali i zato jer je Vlado Bulić jednostavno prezanimljiv lik da ne iskoristimo već n apravljeni razgovor
Kad o njemu pišu po novinama, napišu da je iz Splita. Iako je prava istina da je najprije živio u Tugarama, potom se odselio s majkom u Naklice, a od desete godine je bio na Sućidru. Vlado Bulić se prometnuo u vjerojatno najpoznatijeg scenarista serija u Hrvatskoj, spomenimo samo “Lozu”, “Mamuticu”, “Kud puklo da puklo” te “Na granici”, koja se upravo emitira. S njime smo se uz soparnik i bevandu našli u Tugarama, koje su mu ljetna destinacija, da se ne kaže rezidencija. I odmah smo krenuli pričati u glavu, o onome o čemu sad stvarno svatko ima mišljenje. Reprezentacija i Poljud.
– Moje je mišljenje tu jasno, nema smisla reprezentaciju na Poljudu dok je stanje ovakvo kakvo jeste. Postoje uvjeti, zna se zašto su oni tu, oni su tek neka osnova da se počne pričati o normalizaciji odnosa u nogometu i stvarno dok to krene smatram da reprezentacija ne bi trebala igrati na Poljudu, kaže Bulić. Skoro i sam nastavlja u uvjetno nogometnom smjeru. Dotiče se Hajduka, Našeg Hajduka (kojeg je član), ali i toga da je nogomet samo preslika društva u ovoj državi.
– Imam osjećaj da ovo što se dogodilo na Braču malo okrenulo priču, sad onaj dobar dio javnosti koji je bio za se okrenuo. Zapravo me sad već strah da se ne dogodi obratno od onog da revolucija pojede svoju djecu, strah me da u ovom slučaju djeca ne pojedu svoju revoluciju, smatra Bulić. I time smo se nekako dotakli politike, a njemu nije jasno kako velik broj ljudi ne može vidjeti nešto što je očigledno, odnosno da je priča o nogometu zapravo priča o politici.
– Da bi klub uopće prodisao moraš promjeniti pola stvari oko nogometa i društva da bi ga doveo na neku razinu. Jer odbijaš funkcionirati po principima po kojima stvari inače funckioniraju u toj kaljuži. Samim time si osuđen i na rezultat kakav sada jeste, a s druge si osuđen na tu borbu. Meni jednostavno nije jasno kako većem broju ljudi nije jasno što se tu događa. Tužno mi je kad shvatim kako su s jedne strane ljudi neinformirani, a s druge nezainteresirani i čak pomireni sa stanjem.
Dok smo uz koji zalogaj soparnika i bevandu izbijali taj okus tužne društvene letargije, Mate dobacuje sa strane da je iracionalno očekivati kako će ljudi biti informirani o ovome, kad pojma nemaju niti o stvarima koje im znače egzistenciju. Samo se moglo potvrditi. Pitam Vladu jesmo li društvo osuđeno na sranja jer smo se predali…
– Imam osjećaj da su se ljudi s jedne strane umorili, a s druge ih je ulovila apatija. Kako bih ti rekao, nemaš se više za ništa čvrsto uhvatiti, nema neke točke. Sve se zatvara u te zidove “ja, moja karijere, moja posao” i tu si pokušavaš izgraditi da ti bude donekle dobro, bez ikakvog gledanja šire slike. Moj mali svijet i oko njega Kineski zid. Sve više je ljudi diglo ruke od društva, države, svega, uočava Bulić mračnu vizuru današnjice.
Nekako mi se tu samo od sebe nametnulo da ga pitam hoće li i on u Irsku. Negacijski klimajući glavom govori da je prestar i da mu se posao sastoji od jezika, tako da kad pređe Breganu ili Rupe može samo bacati vreće ili konobariti, a to mu se ne da.
Nekako logično smo se prebacili na priču o “Na granici”, seriji na kojoj sada radi i koja ima popriličan uspjeh. A u kojoj bakica vodi lokalni kriminalni klan u malom mjestu, kakvi već postoje diljem Dalmacije. Jer, svako mjesto ima svoju Zorku, onu ženu koja na pazaru mjenja marke ili eure po boljem tečaju od banke, koja može nabaviti jeftiniji akumulator iz Hercegovine ili nabaviti pet kila prstaca, formalno iz Neuma, neformalno s prve stjenovite plaže, friško izvađene.
– Je, svako mjesto ima svoju Zorku, ma, Dalmaciju čitavu su ti zapravo iznijele žene. Ja sam slušao priče o svojoj babi, i prababama. Svako određeni broj godina muške u ovim krajevima pomete rat. Oni samo odu negdje, jebiga, a žene ostanu da se bave svime što treba uz kuću. Dalmacija je zapravo, kako je ja doživljavam, zapravo matrijarhat. A patrijarhat je prema van, marketing. Ono, pred javnosti je on gazda, ali zapravo se zna tko je gazda, otkriva nam ovu zanimljivu tezu Vlado. Svi zauzeti uz stol su se morali, makar nevoljko, složiti s većinom te konstatacije.
Kad smo stoički prihvatili svoju podređenost, krenuli smo prežvakavati i poslove. Vječito je to pitanje i po medijima bilo, je li Vlado pisac ili scenarist. On više nema takvo pitanje, sam sebi je priznao da je scenarist.
– Bio sam pisac, vjerojatno ću i opet biti, ali sad sam scenarist, jebiga, nakon preko tisuću odrađenih epizoda raznih serija besmisleno je da sebe zavaravam, to radim, kaže. Pričamo potom malo o “Kud puklo da puklo”, “Na granici” i “Lozi”, zapravo se većina za stolom slažemo da zna pogoditi taj domicilni humor, taj miks primorske direktnosti, vlaške prepredenosti i ljudske gluposti. Govori kako mu je sad zbilja stalo do serija koje radi, baš ih doživljava svojima. I govori kako će kad-tad napisat bilo knjigu, bilo scenarij kojem će nositelj biti balote. Koje su mu mali svemir.
– Odrastao sam u Naklicama, tamo na 200 stanovnika imaš dva boćarska kluba, svaka kuća ima igrača za svjetsku razinu. Balote su tamo sredstvo dokazivanja i ispunjenja, a još su takva igra da izvlače i najbolje i najgore emocije, kao i tjeraju na ljude na kontakt. Jer, što ćeš raditi kad zavaljaš jednu i čekaš red nego pričati, sa sjajem u očima govori.
Na kraju smo, sad već skoro prazne čaše od bevande, malo dotakli i toga da nema nekih velikih planova osim da odradi ljeto u Tugarama, koje su mu bijeg od brzine posla. I priča kako se može za pet do deset godina zamisliti da se vrati natrag u Dalmaciju.
– Jebiga, dok sam bio mlad i nadobudan, išlo mi ja na živce ta mantra “Sunce, vino, maslina, Hajduk, Mišo”. Tamo negdje do 33., 34. godine. A onda mi se nešto prelomilo, sad kad čuješ Mišu znaš, to je to, govori Vlado. Uz dodatak jedne važne istine. Njemu je zasigurno uvijek dobro u Dalmaciji, jer je unatoč svemu posljednjih dvadesetak godina turist tu.
– Dođeš tu i ne radiš što inače radiš, ne gledaš na sat, jasno da će ti biti lijepo. Ali zimu u Dalmaciji nisam odradio već više od deset godina, moram preventivno jednu odležati, da vidim mogu li se zbilja vratiti živjeti, kaže, uz jednu anegdotu za kraj. Jednu zimu je došao u Naklice da završi svoj roman “Putovanje u središte hrvatskog sna”. Ideja je bila jasna, mir, usamljenost, koncentriranost na rad. I onda se probudi, a vani bura mete sve ispred sebe. Mora se špaker upaliti, a nema drva. Pa ode Vlado cijepati drva. Kaže da je nakon dva-tri dana rezultat bio kartica i pol napisanog teksta, ali i više od kubika nacjepanih drva. Tada je zvao sestru da ga skupi i vrati u civilizaciju s električnim grijalicama.
