Čisto da vam u prvome redu dam rezime ovoga članka. Jer za razliku od mojih prijatelja (obzirom da mi je ovo čak treći članak na ovom portalu, sad možda već i kolega) novinara i polu-novinara s ovog portala, ja imam život i ne da mi se navodit nešto što je netko već napisao. Riječima Puff Daddya: „If you can’t make it, steal it.“
Davne 2000. god., na prijelazu milenija, bio sam jedan od osnivača KK Dalmatia Lions. Kako smo pod jarmom financiranja, odnosno nedostatka istog, odlučili da klub usmjerimo u stvaranju Ljudi, a ne košarkaša (jer košarka dođe i prođe), nas nekoliko likova smo složili nekakav plan, smjernice u kojem smjeru da idemo. Jedan od tih likova bio je i Elton Conrady, Amerikanac na privremenom radu u Splitu, s košarkaškom pozadinom. Skupa smo kreirali mlađi pogon Lionsa, školu košarke, kadete, juniore. Na jednom od tih sastanaka uprave moćnih Lionsa, bacio je crnu knjigu na stol. „It’s already been done.“ Knjiga je bila The miracle of st. Anthony, autora Adriana Wojnarovskog. Govorila je o Bobu Hurleyu, treneru male škole u New Jerseyu, koji je imao nevjerojatne uspjehe. Woj (autor) proveo je sezonu s Coachem Hurleyem, i prenosio u knjizi njegove govore, motivaciju, način rada, razmišljanja i sve one cake koje dijele uspješne i neuspješne trenere. Uglavnom, 382 stranice kasnije, bio sam navučen.
Novije 2024. našao sam se u New Yorku. Obično bih na svojim putovanjima samo prošao kroz NY, ovaj put sam imao par dana da vidim grad. Kako sam imao vremena za pripremu, našao sam mail adresu Coacha Hurleya i kontaktirao ga, pokušao ne-patetično iskazati svoje divljenje jednom od svojih uzora, i pitao ga bi li mi želio potpisati knjigu koju sam skoro religiozno upijao kroz godine.
– Boris, great to hear from you. Would love to connect with you. I think that the best chance for us to meet and spend some time would be at our gym.
I tako ja kao prioritet mog vremena u New Yorku stavim naravno – New Jersey. I siđem s aviona na JFK-u, pravac Jamaica station, uhvatim E train za 23.-u ulicu. Ubijem oko par sati u hotelu, zanemarim jetlag, i prva stvar u mome prvom danu u NY – uhvatim brod za Jersey City. I svoju zakonitu, naravno za ruku, prodam joj priču: Idemo vidit Jersey, to je super, svašta tamo ima (za one koji ne razumiju odnose u NY, splitski ekvivalent zanimljivosti Jerseya otprilike je Dračevac).
Brod, subway, taxi, dosta i nanoge, i eto me. Negdje. 9. ulica, Jersey City. Na zgradi piše: Hudson County Schools of Technology. Pozvonim čuvaru.
– Hi, we’m here to see Coach Hurley.
– Come right in.
Odlično, prošao sam zaštitara. Dođem do nekih vrata, mali, okrugli prozori iza kojih se čuju lopte. Iako već neko vrijeme nisam u košarci, škripa patika i lupanje lopti je nešto što mi uvijek privuče pažnju. Jednostavno s nekom sjetom, guštom, mazohizmom čak, aktivira se neki skoro vegetativni, iskonski dio mene, vezan za tu životnu radost košarke. Teško je shvatljivo da nekome fali znoj i umor trosatnog treninga. Ili da sa sjetom gledaš veliku tribinu u ŠC Gripe, i da ti fali trčanje osmica po njima. Trening je u tijeku. Sad bi odmah ušao, ali tko može Hall of fame treneru banit na trening. Vrpoljimo se ispred vrata, priđe nam starija gospođa:
– You need some help?
– We’re here to see Coach Hurley, but he looks busy…
– Nah, just go right through…
I tako otvorim vrata, prođem tih 15ak koraka, dam ruku, kažem: Hi coach, i’m Boris, i’ve e-mailed you…
Nisam baš neka osoba koja bude starstruck. Posao mi je takav da boravim sa zvijezdama, i malo koja me može baš ono ukopati na mjestu. Ne znam ni sam kad zadnji put nisam znao gdje ću sa sobom. Ono što je trebao biti kratak susret, iako meni značajan, pretvorilo se u tri sata košarke, razgovora, upijanja. „Coaches talk best on the sideline“, rekao je kada mi je ponudio mjesto kraj sebe uz aut liniju. I tu sam mogao iz najprvije ruke ikad vidjeti velikana na djelu. Način ophođenja s igračima, košarkašku filozofiju koja mu je donijela 26 prvenstava (u školi bez dvorane!!!), vrednovanje igrača i pomoćnih trenera, motivaciju da nakon gašenja škole St. Anthony nastavi s košarkom, razinu predanosti da on kao Hall of fame trener vodi besplatno treninge za djecu…
Djeci je omogućemo da dalje treniraju i razvijaju se u kvartu koji nema košarkaški program. Protuusluga za to je jedan „ugovor“ koji mora potpisati svaki roditelj, gdje je jedina stavka koju Coach Hurley traži da dok su djeca na treningu, moraju raditi po njegovim pravilima. U praksi, kako sam vidio, to znači da nema zezanja, bacanja deset lopti na teren pa će se sad djeca igrati tu par sati. Maksimalni pristup, agresivnost, fokus, ispunjavanje zahtjeva vježbi je nešto čime i knjiga odiše, čime su momčadi Coacha Hurleya impresionirale, i postulat kojega se i danas drži. Nevjerojatna je usmjerenost trenera, pomoćnih trenera i same djece na razvoj i uspjeh. Ali temeljito, detaljno, pedantno, kako i treba. Bez instant rješenja. I taj način, temeljitost, strast, posvećenost je prenio i na svoju djecu, buduće Hall of fame trenere. Bobby Hurley je trener na Arizona Stateu, a Dan Hurley je dvostruki i trenutni prvak NCAA-a s sveučilištem Connecticut.
Tri sata s Coach Hurleyem prošlo je u trenu. Coach je žurio na finale baseballa u Bronx, Yankeesi su igrali s LA Dodgersima. Coach je imao karte za ložu, djelio je s Russelom Westbrookom i glumcem Ethanom Hawkom. Rekao je da vožnja Jersey City – Bronx traje odprilike dva sata. I naš povratak na Manhattan je također trajao i više od toga, posjetili smo neke trgovine putem. Coach je vjerovatno razmišljao o Alexu Rodriguezu ili kako se već zove trenutna najveća zvijezda Yankeesa. Ja sam svoje sate proveo razmišljajući kako i ova naša sportska močvara u Hrvatskoj nije ni tako loša. Jedan St. Anthony s 26 titula ugašen je zbog manjka sredstava, a govorimo o katoličkoj školi u SAD-u s iznimnim pobjedničkim košarkaškim programom. Evo vam ponovno da upijete nezamislivo. Katolička škola u SAD-u s iznimnim pobjedničkim košarkaškim programom. Pa kako to može propast?!
Knjigu sam za vrijeme svog boravka u SAD-u pročitao još jednom. I još jednom na letu za London. I najviše puta prvu stranicu, praznu do evo ima desetak dana. A sad na njoj piše:
To Boris. Stay with the kids. Hoops need coaches who care.
Bob Hurley
Postoje neki uzori koji te, kad ih upoznaš, vežu za sebe. Ja sam nekako i prije, preko knjige, bio vezan za Coacha. I uvijek sam za sebe mislio da sam dobar. Košarkaš, trener, odgajatelj, usmjeravatelj. Da moj koncept djeluje na djecu. I onda upoznaš Coacha, prizemnoga, a opet galaktički ogromnoga. I skužiš da si ti samo loš pokušaj onoga što je on uspio biti. The Coach.
Dragi Coach, dobit ćeš najveće priznanje u Lions svemiru. Jednu malu rečenicu, koju su rijetki dobili. Od nas, koji ne ljubimo prstenja. I ne pognemo glave.
Coach Hurley, the Lions salute U.
Boris Omrčen
