Nelson se pojavio u Pitvama negdje 80-ih. Roditelji su njega i brata poslali iz Argentine starim tetama Agnezi i Antici u Pitve. Agneza i Antica bile su arhetip starih dalmatinskih žena, uvijek odjevenih u crno, crna marama oko glave, borama izbrazdanog lica i žuljevitih od poljoprivrede izrađenih ruku. Živjele su u maloj i skromnoj kućici na pjaci (pitovskim trgu, centralnom dijelu sela). Ljudi na katu a životinje ispod. Tako se u Pitvama još ponegdje živjelo 80-ih a većina kućanstava imala bi ponešto: kozu, tovara, mula ili kokoši.
Zašto su ih roditelji poslali u Pitve, ne znam ali sjećam se da je Nelson čim se pojavio bio neobičan lik i kratkotrajna senzacija u Pitvama i Jelsi. Kasne 30-te, poluduge kose s bradicom i mršav pomalo kristolik a zapravo tipičan “flower power” lik. Nije pričao hrvatski, jedino španjolski. Kasnije je naučio nešto hrvatskog ali nikad se pa ni nakon skoro 40 godina života na Hvaru nije riješio španjolskog. Taj njegov govor bio je neka čudna mješavina španjolskog i hrvatskog. Brat je navodno bio u neko južnoameričkojj vojnoj jedinici, kakvima je Južna Amerika u to vrijeme obilovala, zbog čega je patio od PTSP-a.
Tete su umrle nakon par godina a Nelson i njegov brat ostali su živjeti u istoj kućici na pjaci. Nasuprot Nelsonu, njegov brat bio je jake tjelesne građe. Obitavao je u kućici i skoro nikad nije izlazio. Najčešće samo u gaćama, ponekad bi izašao iz kuće i već svojom pojavom ogromnog i vrlo dlakavog muškarca utjerivao strah u kosti mještanima i prolaznicima. Nije pričao, samo je rukama pokazivao da traži cigaretu tj. da želi pušiti. Ustvari, bio je sasvim bezazlen. U takvim situacijama Nelson bi ga znalački vratio doma. Selom se vremenom pronio glas, da Nelson, što nije čudno s obzirom na njegovo južnoameričko porijeklo, drži brata uglavnom sediramog čajem i cigaretama od marihuane.
Socijalne službe nisu u to vrijeme baš efikasno djelovale pogotovo na Hvaru ali su se ipak nakon par godina pobrinule za brata koji je završio u nekoj ustanovi tim više jer je Nelson završio u zatvoru. Svi smo znali da u polju blizu Pitava uzgaja marihuanu, znao sam ga u povečerja viđati kako odlazi u polje s kanticom vode u ruci. Čak i u toj dječačkoj dobi bio mi je jasno šta radi. Jednostavan i bez želje za stjecanjem materijalnog, Nelson je uzgajao marihuanu (praktički autohtonu otočnu biljku) za osobnu upotrebu i da je može dat ponekom prijatelju ili čak i samo poznaniku.
Nije je prodavao. Čak je i policija znala da uzgaja marihuanu ali je to donekle tolerirala sve dok ga netko nije prijavio u vezi nekog nasada koji da ironija bude potpuna nije bio njegov. On je naravno negirao da je polje njegovo jer uistinu nije bilo. Toliko su ga verbalno izmaltretirali da je inače miran i tih totalno popizdio i odveo ih do svog polja i rekao: “Evo, ovo je moje polje, a ono nije!”
Ta priča postala je vremenom jedna od pitovskih legendi koje se prepričavaju uz obilje smijeha i zafrkancije. I tako je završio u zatvoru. Ne sjećam se točno ali mislim da nije bio dugo, možda godinu. Živio je sam. Dosta ogorčen na ljude oko sebe, volio je na svojoj mješavini španjolskog i hrvatskog pričati kako su ga neki ljudi prevarili za zemlju koju je obiteljski naslijedio. Živio je skromno, gotovo siromašno.
Prolazile su godine. Često bi ga, sad kao odrastao čovjek, znao viđati noću kako stoji i otpuhuje dimove na pjaci kad bi se vraćao iz noćnog izlaska. Čeznuo je za Argentinom. To mu je vremenom postala opsesija. Uvijek bi mi rekao da “iduće godine ide u Argentina.” Meni je to na neki način postala interna zajebancija pa bi ga svake godine kad bi ga prvi put vidio parafrazirajući njegov hrvatsko – španjolski pitao: “Nelsone, kad ćeš u Argentina?” Na što bi on na istoj mješavini odgovarao: “Skoro. Skoro!”
Ne mogu reći da smo bili prijatelji, tek dugogodišnji sumještani i poznanici ali je Nelson kao i mnogi drugi bio jedna od zadnjih poveznica kad su Pitve bile nešto drugo nego što su to danas. Prije par godina Nelson je obolio od raka grla. Teško je pričao, ali i dalje mi se činio žilav ne umanjujući svojom pojavom dojam argentinskog gaucha.
Prije 2-3 dana pomovo sam došao u Pitve. Sad sam u Jelsi pa u njih kad sam na Hvaru dođem možda jedmom tjedno. Nelsona nisam vidio iako sam znao da je živ. Hodao sam s pjace do svoje pitovske kuće, prolazeći pokraj kuća koje se nalaze na tom putu. Sad su one sve u vlasništvu stranaca i to nije loše jer bi inače propale.
Kod svake kuće pokraj koje sam prošao vizualizirao sam slike iz svog djetinjstva, najčešće starice ili i ponekog starca koji su u tim kućama živjeli dok sam dolazio u Pitve. Anita, Tonica, Domica, Jerka, Štefa, Mate, Jakov, Toni, Mande, Slavna – da li su ti novi vlasnici, najčešće stranci svjesni da je tu nekada bio život ? Da su stari vlasnici živjeli sasvim drugim životima nego oni danas? Da nas se na piaci skupljalo svako veče i svih generacija po 20-30 i da smo svi zajedno pričali do dugo u noć? Sada je pjaca potpuno prazna jer tih ljudi nema a nema ni takvog života.
Jučer ujutro došao sam opet u Pitve. Na pjaci 15-ak ljudi, i dvoje policajaca. U šali dobacim ljudima koje većinom znam:”Pa kakva je ovo gužva? Ovako nešto ne pamtim već desetljećima.” Iz grupe je došao odgovor:”Umro je Nelson.” Našli su ga mrtvog u njegovoj kućici na pjaci.
Mirno putuj gaucho, Cervantes našeg malog mista. Nisi vidio svoju Argentinu ali si bio dio priče o jednom mjestu koje je s tobom vjerojatno u potpunosti nestalo.
tekst: Davor Duboković
Preuzeto s Faros News 2 (uz dozvolu autora)
