Ukrajinski upad u Rusiju, koji je započet još 5. kolovoza prvim angažiranjem specijalnih snaga u dubini Kurske oblasti, promijenio je odjednom političku, stratešku i taktičku situaciju u ovom ratu koji u punoj snazi divlja od veljače 2022. godine (iako zapravo traje osam godina duže).
Radi se o ofenzivi Ukrajine koja se primarno mora sagledati politički, a ne vojno taktički. Situacija je jednostavna – već nekoliko tjedana se glasno ili manje glasnije spominju pregovori o prekidu vatre, ukrajinski vrh ih je po prvi put počeo spominjati još od 2022. godine, a čini se kako su se indirektno neke mogućnosti pregovora bile i uglavile. No, u izjavama NY Timesu ruski su politički izvori naveli kako je sad mogućnost pregovora jedno vrijeme na hlađenju. Što samo potvrđuje da je Rusija imala plan tim razgovorima pristupiti s pozicije moći i zapravo postavljati uvjete koji teško da su realni. S nekoliko stotina kvadratnih kilometara Rusije pod kontrolom ukrajinske vojske taj moment moći se gubi i čini se da Rusi nisu spremni pregovarati s takvim početnim kartama. Tu bi se pojavio teritorijalni quid pro quo potencijalno, a to je nešto što Putinu i njegovoj vrhuški trenutačno ne odgovara.
Stoga je benefit Ukrajine ovim upadom i zadržavanjem teritorija iznimno velik. Tko god je želio vidjeti sad je vidio kako Putinu nije cilj zaustaviti rat, nego osigurati ono što je zauzeo. Tako da je sva ta priča o miru bila s figom u džepu i to se više ne može sakriti. Druga je stvar da je prvi put dio ruskog teritorija pod okupacijom, a jedno veliko središte poput Kurska u potpunoj ratnoj psihozi, sa izbjeglicama, sirenama opće opasnosti i svime onime što rat nosi. Očekivano, to je donijelo ozbiljnu ljutnju među stanovnicima Kurska, uglavnom ciljanu na središte vlasti u Moksvi. Po medijima se po prvi put moglo pročitati kako obični Rusi pod svojim imenom i prezimenom iznose kritike na lošu reakciju vlasti prilikom ukrajinskog napada.
Iluzorno je očekivati da Putina stanje svijesti ljudi u Kursku previše dira, čak i ako kritike postanu glasnije pa možda čak i nasilnije. Objektivno, ruski diktator je davnih dana shvatio da je bitno da je nekakav mir u Moskvi i St. Petersburgu, da se jedino velikim turbulencijama u ta dva grada može nešto pogoršati njegovoj vlasti. A ljude u Moskvi boli briga za tamo neki Kursk, koliko god o njemu učili u povijesnim knjigama. Tako da je lako projicirati kako će građanski revolt zbog ratnog stanja i u Rusiji ostati tamo na rubnim dijelovima tog velikog imperija. I dalje je to kakav-takav dobitak za Ukrajince, koji paze i u tom psihološkom dijelu, pa se prema stanovnicima koji su ostali nakon evakuacija i bijegova odnose s respektom, što smanjuje prebcivanje agresije s Putina na Ukrajinu.
Taktički cilj ukrajinske vojske teže je dokučiti, oni ga do sada nisu niti otkrili, tako da se samo može pretpostavljati. Obzirom na brojnost ljudstva, očigledno nakana nije bila doći do Kurska, premalo je brigada bilo za taj posao. No, previše ih je da bi se samo radilo o upadu nakon kojeg će se povući. Može se nagađati tek da je cilj bio zauzeti značajniji dio ruskog teritorija (a u trenutačnom stanju rata sve što se mjeri u stotinama kvadratnih kilometara je značajno) kako bi se postavilo drugačije figure na ploči prije potencijalnih pregovora. Također, za pretpostaviti je da se željelo doći do situacije da je Kursk na dometu klasičnog topništva, što se postiglo. Čime se do daljnjeg može očekivati ratna psihoza u tom gradu, sada već punom ljudi koji su pobjegli sa zauzetih teritorija.
Postoji li neki dodatni taktički cilj za sada nije moguće utvrditi. Ono što je jasno je nakana Ukrajinaca da ostanu tamo gdje su došli. U tom svjetlu treba gledati rušenje mostova na rijeci Seim, čime Rusi imaju ozbiljnih problema s prebacivanjem ljudstva južno od te vodene prepreke. I dok se to može gledati kao priprema za napad na taj teritorij, primarno se time osigurava nemogućnost neprijetalja da u brzom zahvatu probije ukrajinske bokove i zaokruži jedinice koje su unutar Rusije. Kojoj sada ostaje samo da na svoj klasičan način pokuša vratiti zauzeto, ali to bi značilo temeljito razaranje svog vlastitog teritorija. Što je opet politički uteg, koliko god Putin u svojoj srži bio diktator kojeg nije pretjerano briga za svoj narod.
U ovom trenu dolazimo i do strateškog elementa čitave ove operacije, elementa koji je još uvijek u trajanju. Kada su krajem srpnja i početkom kolovoza Ukrajinci s područja Donbasa kroz rotacije na terenu makli s fronta svoje ponajbolje jedinice čovjek se morao zapitati jesu li u potpunosti izgubili pamet. Kad su se te iste jedinice 6. kolovoza pojavile južno od Kurska postalo je jasno da su se Ukrajinci odlučili riskirati. Nadati da ipak neiskusnije jedinice neće izgubiti prevelik dio teritorija u Donbasu dok ove prekaljene uspiju osvojiti dio Rusije. Za sada se taj plan dobro ostvaruje, a sljedeći je potez zapravo na Rusima.
Ovih nešto više od deset dana su pokazali kako oni nemaju više dobre strateške rezerve da samo njome suzbiju ovakve akcije Ukrajine. Za ozbiljan pritisak prema ukrajinskim jedinicama očigledno im je potrebno transferirati dio iskusnih borbenih jedinica na kurski front, što opet znači oslabiti ofenzivu u Donbasu. Dojam je kako za sada nisu ni sami sigurni što napraviti, jer nekih velikih pokreta nema. Iako napredovanje na istoku Ukrajine nije nešto povećano unatoč ipak slabijim jedinicama ukrajinske vojske, ipak nisu spremni elitni dio prebaciti na sjever. Gdje se pak uzdaju kako će i ove njihove jedinice biti dovoljne da obuzdaju Ukrajince, koji stvarno ne pokazuju neku ozbiljnu tendneciju daljenjeg žestokog probijanja prema sjeveru. Vjerojatno zbog ograničenja u logistici, svako daljnje udaljavanje od granice bi donijelo probleme u tom ključnom elementu. Zbog njega se u ovom prodoru nije išlo samo u dubinu, nego i širinu, tako da su logistički pravci ipak kratki. Čime je lakše održavati trenutačne pozicije.
Još je jedan bitan psihološki element postignut za ukrajinsku stranu. Unatoč svim prijetnjama Kremlja i unatoč neosnovanom strahu dijela Zapada, pojava tenkova njemačke i britanske proizvodnje na ruskom tlu nije donijela nikakave strašne posljedice. Zapravo i iznenađuje koliko su malo Rusi to koristili u propagandne svrhe, očito je da je Moskvi sama provala na njihov teritorij tolika politička sramota da je ne žele dodatno potencirati pričama o njemačkim tenkovima kod Kurska (tamo četrdesetih na tom terenu su bili i britanski tenkovi, legendarne Matilde, ali to je za neku drugu priču). Uz to, mostove na rijeci Seim najvjerojatnije gađaju Himarsi, tako da je potiho pređena i ona granica zabrane upotrebe američkog naoružanja u Rusiji. Što je besmisleno od početka, ako nekome pomažete pomažete mu, a ne postavljate sulude uvjete.
Za kraj, ostaje zapravo da se čeka prvi ozbiljan potez Putina i njegovih vojnih zapovjednika. Ovih desetak dana je u očiglednoj defanzivi, jednostavno ga je iznenadilo, otprilike kao i ukrajinski otpro prvih par dana opće invazije na tu državu. A iako ne postoji mogućnost da se politički ovo obruši na njega punom unutarnjepolitičkom snagom, dojam je da ga je samog uznemirilo i na tom planu. Jednostavno je pao u neku mentalnu defanzivu, gotovo pa katatoniju, podsjetivši tako na prve dane Josifa Visarionoviča nakon što je SSSR upao u rat s Njemačkom. Sad na koncu ima dvije mogućnosti. Prihvatiti stanje kakvo jest i istrpiti da Ukrajina drži dio Kurske oblasti ili dovući iz Donbasa dodatne postrojbe i riskirati pucanja linije na nekim drugim mjestima. Iako je za očekivati kako će zapravo biti jedna treća opcija, da će prvo u sljedećim danima izvesti neselektivni raketni napad po ukrajinskim gradovima, to mu je bio čest manevar nakon nekih ukrajinskih uspjeha.
