Bolje bi se navijači Hajduka osjećali kao Estragon i Vladimir nego u epizodnoj ulozi promatratelja pokušaja i pogrešaka obnove Poljuda. Koja je, kako se sad to čini, dostupna kao i Godot kojeg su ona dvojica iz prve rečenice čekala.
Natječaj za obnovu srušen je, kažu zbog žalbi, ali je poprilična javna tajna da građevinske firme nisu bile nešto pretjerano zagrijane za ovakav posao pod ovakvim uvjetima. Jednoznamenkast je broj mogućih izvođača radova, a njima se ne isplati toliko igrati lutriju s obnovom Poljuda. Odlučeno je da natječaj ide po sistemu “Projektiraj i gradi”, za vrijednost od 25 milijuna eura s PDV-om. Čak i s onom širinom koju takav ugovor omogućuje, a radi se o 40 posto povećanja zbog nepredviđenih okolnosti, građevinski sektor svejedno nije siguran bi li se takav posao isplatio.
Jer neće imati projekt, nego će sami morati ga izrađivati i potom graditi, a to je mnogo mačaka u vreći. Bez da se uzme rizik samog poskupljenja građevinskih radova, što je u posljednje vrijeme redovna pojava. Pojavila su se proteklih dana nemušta objašnjenja koja pojašnjavaju prednosti ovakvog projekta, pa se tako čuje da bi inače za samu izradu projekta trebalo postavljati skele i skenirati konstrukciju. Znači li to da sad ne treba, nego će odokativno odraditi? Ili će ipak i onaj tko preuzme građenje prvo skele postaviti za projekt, pa poslije još jednom za građenje? Ili na koncu ljudi lupetaju gluposti, ovisno kako im paše?
Posebno loše u ovom čitavom projektu, i onaj veliki minus za gradske vlasti, jeste pretvaranje sanacije Poljuda u predizbornu temu. Vrijeme objave natječaja bio je garant takvog razvoja situacije. Jasno je da su postojala neka ograničenja, ali posljednji elaborat koji je nositelj dokumentacije za potencijalne izvođače zgotovljen je bio 2023. godine, tako da se lani svakako moglo ići u raspisivanje tendera. Dapače, vjerojatno se već moglo početi raditi, ali ili benevolentnost ili nešto drugo doveli su do toga da ćemo čitavu kampanju slušati tko bi što i kako napravio s Poljudom, a krenut će i brojna pojašnjavanja što je tko napravio u prošlosti.
U svemu tome najveći talac bit će Hajduk, koji samo želi normalan stadion. Sad već desetljećima, tako da dio krivnje možemo prebaciti i na nesretnog Sanadera, koji je prilikom prebacivanja koncesije za stadion u vlasničku masu trebao u ugovor staviti obavezu sanacije i adaptacije, ili gradnje novog stadiona. Ali nije, nije bilo oportuno, u to doba djelovalo je da će njegova stranka biti na vlasti dugo, pa čemu im stavljati teret.
Prvo rješenje, a to je novi stadion, sad na Brodarici ili negdje drugdje, još više visi u zraku. Stadion Poljud je prelijep i istovremeno u potpunosti nefunkcionalan. On je svoju funkciju odradio, te 1979. godine je bio pokazni simbol moći Jugoslavije na Balkanu, ostavio je taj dojam koji je morao na strance, ali nikad nije ni bio idealan za nogomet. Uostalom, prvo rješenje za tu lokaciju bio je skroz drugačiji, nogometniji stadion, ali nije bio da uzima dah strancima.
Zbog zakonskih postavki i nostalgije mnogih starijih ono idealno rješenje nije moguće, da se sruši Poljud, na njegovom mjestu se izrade stambeni i komercijalni sadržaji, a od zarade se izgradi novi Hajdukov dom. Stoga je jedina mogućnost Hajduku da dobije adekvatan objekt da se makne s Poljuda. Jer ne treba se zavaravati, koliko god se Poljud obnavljao, nikad on neće biti čisti nogometni stadion. Tim prije što se i kod obnove treba držati u konzervatorskim okvirima , ne može se tek tako dodatno izgraditi neke nove sadržaje.
Mnogi će kazati da je novi stadion šarena laža, jer novaca nema. Ali tu se treba malo ipak povući ručna. Prije svega, kako su brojni zagrebački mediji izvijestili, sve je veća mogućnost da novi Maksimir grade direktno grad Zagreb i Republika Hrvatska. Tu se ne smije dopustiti da Split ne dobije ista sredstva za novi stadion kao što će dobiti Zagreb. A njihova građevina kod šume bi trebala biti oko 300 milijuna eura, koliki god udio od tog tereta preuzme država treba inzistirati na istom iznosu za novi Hajdukov stadion. I tu bez sustezanja će trebati uprijeti prstom u HDZ, SDP, Centar, Možemo, koju god lokalnu ispostavu tada vladajuće stranke, od njih se očekuje da omoguće jednake uvjete za Hajduk kao što ih Dinamo ima. Inače neka se zbog nesposobnosti raspuste. Druga je stvar kako se u ulagačkim vodama pojavila priča da postoje najmanje dvije zainteresirane strane koje bi izgradile stadion na Brodarici, samo da ostatak kompleksa ide njima u vlasništvo, a da grad Split riješi one početne probleme s vlasništvom. Tako da prilika ima treba samo pameti i spremnosti na rad. Jedino dobro što će se stadion vrtiti u kampanji je da će ostati popisane izjave svih dionika, sva će obećanja biti na jednom mjestu, a onda se može dijeliti verbalne i izborne ćuške kad/ako zaseru.
I za kraj se mora reći nešto: mješavina jake bure i potresa mogla bi biti kobna za dijelove konstrukcije stadiona. Odnese li to neke živote, za to ne može biti odgovorna samo vlast koja bude u tom trenutku (mišljenja sam da se na stadionu niti približno neće početi raditi do lokalnih izbora, tako da ne mogu znati tko bi mogao biti od lipnja na tom mjestu), koliko god nosila dio krivnje. Odgovorne će biti sve vlasti od 1989. godine, kada se zapravo na stadionu prvi put trebalo uložiti ozbiljnije u održavanje i sanaciju.
