Ovaj članak je originalno objavljen na današnji dan prije ravno četiri godine na blagoupokojenom portalu na kojem je dio redakcije Trafike tada radio. Uz sitne intervencije radi aktualnosti, objavljujemo ga nakon jednog olimpijskog ciklusa, jer smatramo da je izdržao test vremena.
…
Desetljećima sam u i oko novinarstva, i medije pratim poprilično detaljno, što prirodom posla, što iz čiste znatiželje. Još prije cijelih 30 godina, Darko Hudelist je za Split upotrijebio Krležinu sintagmu Vražji otok, i ušlo je to u nekakvu javnu (zlo)uporabu, bez obzira na to što je taj esej istraživao prvenstveno problem droge u Splitu, tada doista ogroman.
Problem je što je već tada Splitu napravljena medvjeđa usluga – problematika droge je u svim ostalim jugoslavenskim gradovima bila ista, slična ili čak i gora, ali zahvaljujući mediteranskom načinu života, koji je tada još prevladavao u Splitu, sve je to bilo puno vidljivije, jer kao i sve u ovom gradu, događalo se na ulicama, vani.
I nikad se oni koji dijele državu s nama Splićanima nisu navikli na tu različitost. Nisu nas razumjeli Beograđani, Sarajlije možda nešto bolje, a ne razume nas, blago rečeno, ni Zagrepčani i Riječani. (ovdje radim malu autorsku intervenciju – u ovom članku pišem isključivo o javnom diskursu, naravno da ne namjeravam generalizirati, samo pišem svoj dojam na osnovu medijskih napisa)
Da, simpatični smo, smiješno pričamo, smiješno je što se tako lako zapalimo kad nam taknu u Hajduka, Marjan, ili Svetog Duju, čak i kad smo zadrti ateisti, ali u načelu smo lijenčine koji sjede na rivi s tamnim naočalama kao pokrivalom za glavu, glasamo se samoglasnicima i ne radimo ništa.
Usput smo divljaci koji vrijeđaju hrvatske svetinje, napadamo Srbe, slušamo cajke koje nam pune dvorane, a grad nam je neorganiziran.
Ima jedna krasna stvar u tom Splitu, kojeg je tako teško razumjeti onima koji to ne žele, a tako lako shvatiti onima koji se potrude samo provesti tu koji dan i upoznati se s gradom i njegovim čudnim žiteljima.
Taj grad je gotovo kao i svaki drugi, baš po ničemu poseban. Osim što baš zbog tog svog “posebnog“ statusa koji mu je dodijeljen na osnovu u načelu rugalačkih tekstova Miljenka Smoje, u sebi odgaja ono najgore i ono najbolje što nam zemlja ima.
Goran Ivanišević nije netko koga ćete optužiti da je intelektualna veličina, ali je u jednoj rečenici rekao gotovo sve: “Da se nisan rodija u Splitu, bija bi kurac od ovce!“
Stvar Splita je da priznaje samo rijetke. Većinu svojih najvećih kćeri i sinova, Split je za života redikulizirao, ismijavao, proglašavao neprijateljima. I Split – ne oprašta.
Odnosno, onaj Split koji nam je ostao, jer odavno Split više nije mediteranski grad kakav je bio, koji je živio na ulici, i grad u kojem je – kako je rekao jedan drugi Ivanišević, Ivica, čovjek koji je rekao puno više pametnih stvari od svojeg prezimenjaka Gorana – u kojem je puno važnije znati “bacit bazu“ nego učiniti nešto konkretno i smisleno.
Taj Split, koji još tinja negdje iza fasada velikih trgovačkih centara u koje hrle nova djeca Splita u cilju da kopiraju svu djecu svijeta, iza svog nereda koje su si Splićani sami napravili godinama birajući da im gradom upravljaju oni koji znaju bacit bazu umjesto onih koji bi možda i učinili nešto smisleno, taj Split ne oprašta greške, a posebno ne oprašta laži i prijetvornost.
I teško je to shvatiti onima koji kroje javno mnijenje u ovoj zemlji. Jer laž i prijetvornost, moralna izopačenost, dvostruki standardi su postali mainstream u ovoj zemlji. A postojanje tamo nekog malog tinjajućeg lumina u gradu koji je itekako zapaljiv, koji bi mogao prerasti u gadan i ne baš atraktivan požar, je opasnost za taj mainstream.
I zato Splićane treba prikazati kao divljake, redikule, lijenčine i čudake.
Jer u Splitu, ne drugdje, je odrasla cijela jedna generacija novinara, glazbenika, pisaca, umjetnika, pa ako hoćete i sportaša koji su taj zajebani trn u tabanu našeg mainstreama, stvorenog da bi se moglo lagati, biti moralno izopačen, i da bi mogli postojati jedni standardi za bogate i moćne, a drugi za sve ostale.
I zato u mainstream medijima postoje dva standarda. Jedan za Splićane, a drugi za sve ostale.
Opasna je to rabota, i možete me proglasiti teoretičarem zavjere, ali imam dojam da se ništa od toga ne događa slučajno. Jer, majkumu, koliko god Split bio neorganiziran, tragično vođen, koliko god u njemu bilo problema, najjednostavnija analiza kaže da je u drugim hrvatskim gradovima (čast rijetkim izuzecima) – navlaš isto. Čak sam čuo za jedan grad u kojem tih istih problema ima jednako toliko, samo otprilike pet puta više.
Da, Split je stvarno kurac. Ali barem stoji uspravno i svi ga vide.
