“Svaki od vas koji je ugradio i najmanji kamenčić u ovaj bedem otpora svemu što ne valja u ovom društvu treba osjećati ponos sa ovime što ostvaruje Naš Hajduk.“
(Luka Domikulić, tajnik udruge Naš Hajduk 14. listopada 2018 – 15. studenog 2022)
Ponekad čovjek bude svjedok velikih stvari koje se događaju baš u tom trenutku i postaju povijesni, a da ih možda nije ni svjestan. Jučer je recimo bila godišnjica napada JNA na Split, ja se tog jutra savršeno sjećam, jer mojem ocu je baš na taj dan rođendan, a majka je bila strašno iznervirana, jer počelo je gruvati taman dok je kuhala povrće za francusku salatu i pekla kore za tortu, pa je odbila sići u sklonište, jer neće njoj idioti uništit spizu.
Bio sam ja svjedok i Sliškovićevih golova Torinu, Sparti, a bogami i Tomici Ivkoviću iz kornera, iz blizine gledao zajapurenog Franju Tuđmana dok ga je krcati Poljud vrijeđao, plakao kad je pao suzavac, gledao Gudelja kako izranja iz blata protiv Dnjepra, a slavio i onaj Rapaićev gol Dinamu čim je ušao s klupe.
Bio sam i na Pjaci kad je krenuo projekt otkupa dionica, kad je Lukin predhodnik Ivan Rilov pričao o prilici generacije da napravi nešto što će biti ravno Hajdukovo povijesnom ne fašistima, a kasnije i Titu, a eto, bio sam i jučer na FESB-u, na istom onom mjestu gdje smo mnogi pustili suzu nakon prezentacije projekta “Za sva vrimena“ dok smo spontano bili krenuli u delirij.
I to sinoć je bila samo jedna obična, mala i redovna skupština Našeg Hajduka, na kojoj smo donijeli neke tehničke odluke, prihvatili izvješće za prošlu godinu, odobrili plan za iduću, te odabrali novi Upravni odbor udruge.
I onda je Luka u svemu tome izrekao rečenicu onako usput, u svojoj zahvali na koncu mandata za kojeg su mu, znam pouzdano, obećali da će trajati dvije godine – dok ne nađemo nekog mlađeg, a mene su prošli trnci.
Jer znam koliko rada i odricanja Luke, Tonija, Mira, Ante i Bake stoji iza te izjave. Znam koliko su odradili svi oni volonteri koji se svakog dana bude i liježu samo s jednim ciljem. I znam koliko je nas puno manje bitnih, koji smo samo tu kao podrška i najobičniji članovi i ne trošimo toliko vremena kao oni.
A opet, kako je dojučerašnji tajnik rekao, svaki taj kamenčić je dio bedema na koji možemo biti ponosni.
Momci, neizmjerno vam hvala, vidimo se na tribinama.
Kad je cijela priča počela, uživali smo u svakom malom uspjehu, a ja ću se, u stilu svakog pravog novinarskog barda pohvaliti, pa spomenuti kako sam prije pet ili šest godina napisao kako smatram da je za Hajduk sve ispod 100 tisuća članova koji će plaćati barem 150 kuna članarine – malo.
I eto, sljedeće godine je cilj postavljen baš na tu razinu.
A ja sa nadam da ćemo ga premašiti barem za isti postotak za koji smo premašili ovogodišnji cilj koji je (naizgled visoko) na samom početku godine postavio predsjednik kluba.
I uopće ne sumnjam da će Dino, Tomo, Miran, Daniel i Baka to i ostvariti. Sretno, momci!
Za kraj ću, pošto za koji tjedan na Poljudu dočekujemo Schalke (da, bio sam svjedok vremena i kad je krenula ona pjesma koja nije stajala cijelo poluvrijeme iako smo ispali), napisati da će skupština Našeg Hajduka jednog dana morati biti organizirana u Spaladium Areni, ili na Poljudu, jer će nas na skupštini biti koliko i članova Schalkea na njihovoj.
