Temperatura zbog koje se skoro čitav tjedan nije radilo bila je i jučer prisutna, u manjim iznosima i u laganom odlasku, ali bila je tu. No, hvalevrijedno saznanje bilo je da fibra ne skače zbog Hajduka koji igra nego eto, sama je od sebe tu. Hajduk je igrao dobro pa hajdemo pobrojiti par zanimljivosti.
Prva je ona najvažnija promjena u igri, smanjivanje broja povlačenja veznjaka u obranu kod gradnje igre. Dao se primjetiti taj trend i prije, ali sinoć je napokon to bilo svedeno na minimalnu mjeru. Je li puki razlog u neigranju Fossattija kojem je to bila primarna zadaća ili je Leko shvatio da mu je bolje ovako, vidjet ćemo u sljedećim kolima.
Igra se počinjala graditi uglavnom na dva načina. Prvi je klasičniji, gdje bi dva halfa i Sigur bili trojka u iznošenju, koja je imala četiri koridora iznošenja. Krovinović kao sigurno dodavanje na mjestu zadnjeg veznog, malo ispred obrane, Benrahou u međuprostoru prema napadu, te Sahiti i Melnjak visoko na stranama. Drugi način je bio sličan, s tim da je u njemu Sigur bio onaj koji visoko širi, Sahiti bi bio dodatna opcija u međuprostoru, a treći igrač u gradnji bio je Lučić, koji je u tim prilikama izlazio i na 35 metara od gola. Gotovo pa revolucija za Hajduk, čiji golmani tradicionalno teren van kaznenog prostora osjete kad idu u ili iz svlačionice.
Ovom promjenom u gradnji igre Leko je dobio jednog do dva igrača više u veznoj liniji i to se osjetilo jučer. I u samim napadačkim akcijama, ali i u pritisku na loptu po gubitku iste. Mnogo lakše je to napraviti sa svim veznim igračima blizu nje, nego li kad jedan mora pretrčati 50 metara da se pridruži. U ovom slučaju posebna pohvala za Lučića, Borevkovića i Awaziema, ovakav stil ne trpi njihove pogreške, a jučer ih onda nisu imali. Posebno je dobro djelovao Awaziem, ponovno je izgledao onako sigurno kao kad je tek došao na Poljud. Uz to, jedan od najpouzdanijih mehanizama napada bila je njegova duga lopta s lijeve strane Sahitiju na desno krilo. Time se radilo instant probleme obrani Lokosa.
Druga točka je ona zbog koje nisam spomenuo Sigura u pohvalama. Naime, momak je svojom izvedbom jučer zavrijedio da mu se posveti i poseban prostor. Odlično odigrano obrambeno, na što smo moglo bi se reći već pomalo i navikli. Ali jučer je po prvi put bio izuzetno opasan i put protivničkog gola. Jako dobro je surađivao sa Sahitijem na desnoj strani, a započeo je nekoliko kontri nakon presjecanja lopte. Jedna od njih je završila kao udarac s 25 metara u gredu, ogromna šteta da nije ušlo u gol. Koja je to ironija sudbine: Sigur nije mogao sa svojim juniorskim kolegama na finalni turnir zbog pravila da 19-godišnjaci moraju imati punu sezonu igranja za klub ako nastupaju. Na kraju ga je to dovelo do pozicije startnog desnog beka u prvom sastavu. I nisam siguran da se slažem s Lekom da će na nekoj drugoj poziciji izgraditi karijeru. Sigur baš ima ono što se danas traži od bekova, nisu više vremena kad se na strane stavljalo dvije najlošije sikire koje imaš na raspolaganju, one koji bi bili oslobođeni tjelesnog da ne igraju na beku, bekovi su danas postali među navažnijim figurama u velikim klubovima.
Treća zanimljivost je oživljavanje duha Jensa Gustafssona u prvom dijelu. Jer na to me podsjetilo dobro igranje nezačinjeno golovima nego stativama i gredama. Jeste potisnuli koliko se tresla greda u Jensovo doba? Jeste, ha? Sinoć je prvih 45 minuta kao iz podruma izašlo to vrijeme, ne mogu lagati, malo sam se bio zabrinuo. Zahvala Čavlini što je onako temeljito prekinuo napetosti.
Četvrto je nešto što nikako ne smijemo previdjeti. Rokas Pukstas. Mladić koji je na poziciji jedne od dvije šestice isto odigrao sjajnu utakmicu. Koliko se mogu sjetiti, do sada sam ga gledao na lijevom bočnom, desnom beku, oba krila, prednjem veznom, polušpici, a sad evo i na šestici. I ne mogu se sjetiti da je na bilo kojoj poziciji odigrao loše. Energija koju taj momak ima i donosi na teren je impozantna. Pazite, on je formalno zadnji vezni, a presjekao je onu Čavlininu loptu u visokom presingu za Benrahouov gol. Stil gradnje igre omogućuje mu pak da se postavi nešto više u tim trenucima, pa ga se ne gubi preblizu Hajdukovom golu.
Peta stvar je magičnost Marka Livaje. Koji je odigrao jednu od najlošijih utakmica u posljednjih par mjeseci, ne mogu garantirati ali mislim da je ovo uopće prvi meč od povratka u kojem je imao baš sve izgubljene duele. Što doduše dijelom ide i na kvalitetu Branimira Kalaice, koji pokazuje da talenta ima i da bi mogao biti ponovno odličan igrač nakon stagnacije u Portugalu. No, tako indisponirani i dobro čuvani Livaja susret je završio s golom i asistencijom. I to kakvom asistencijom, kojom je usrećio Ćubelića. Nevjerojatan je Livaja, po više osnova, samo se može guštati da živimo i gledamo Hajduka u njegovoj eri.
Šesto je nešto što se mora napraviti: kudili smo Leku kad je to zaslužio, onda sad treba i pohvala biti. Iznenadio je Čabraju s gradnjom igre bez veznih igrača nisko, kao i s brzim pritiskom na izgubljen balun. Dojma sam da se i smirio uz liniju, što također nije nebitno, pokazuje sigurnost u igrače, a oni su uzvratili pozitivno. Po prvi put se vidjela i ozbiljna kombinatorika prema naprijed, ali ipak ono što me najviše oduševilo je spremnost da se Lučića pusti u igru, moram još jednom ponoviti da je to toliko neprirodno za Hajdukove golmane kroz povijest da smo zapravo sinoć svjedočili jednom svjetskom čudu.
