Sedam je godina kako nas je napustio veliki Arsen Dedić. Pa je to nekako prigodan trenutak da objavimo tekst koji je naš urednik napisao taj dan, tada u jednom skroz drugom svojstvu, rekao bi on i u drugom životu, kad je bio dopredsjednik DPH Zagreb. Čiji je član bio Arsen, a tekst je dan poslije smrti objavljen na Hajdukovim stranicama:
Otiša si, Amigo. U predvečer, kako je bilo za očekivati, nećeš valjda ujutro. Kao da je jučer bila Bila noć, a ne prije tri mjeseca, kad si onako uletio u dvoranu, uz standardnu doskočicu ili dvije. Zadržali bi te puno duže da smo znali da ti je posljednja. Ko će to znati…
“Vaš sam, imate me”, kazao si jednom kad smo te učlanili, dok si ponosno držao člansku karticu, službeni biljeg ljubavi koja je tu uvijek bila i bez dokumenta. Govorili su nam stari zagrebački Hajdukovci da se Gabi i tebi mora skinuti kapa uvijek.
“Bilo je onih koji se busaju u prsa Hajdukom, a naplatili bi ti zrak. Gabi i Arsen svaki put bi došli, besplatno pjevali, veselili se s nama do dugo u noć”. Tako su nas učili, a ti si pokazao da je to bila istina. Zauvijek će se pamtiti najžešća prepirka DPH uopće, koja nije bila s nekim navijačima, lopovima il’ sličnim bedacima, nego s tobom. Koji želiš platiti ulaznicu za Bilu noć, a mi ti ne damo. Onako, do grubih riči kad se skoro dođe zbog principijelnosti, kad obje strane misle da je njihov stav najbolji za klub, koji im je ionako najbitniji. Evo, sjetni mi osmjeh izmami lice kad se sjetim da si kao pametniji ipak popustio na kraju.
Kažu da si ponajbolji bio s Bajdom. Onda su nebesa danas sretna, igračina je dočekao svog poetu. Zagreb je siromašniji, Hrvatska je siromašnija. Hajduk je ostao bez jednog od svojih. Zabave su sad ispraznije, kad nema nove pošalice zašto Gabi nije mogla doći. Kad nema onog neobičnog miksa purgerskog gospodskog hofiranja i dalmatinske razigrane luckavosti prema mladim curama.
Amigo, znaš kako to ide, vremena izbljeđuju uspomene. No, svaka tvoja pjesma koju čujemo čuva te zauvijek u vremenu koje jeste i koje će doći. Bile noći bit će praznije, jer ostaju nedovršene naše vječne teme.
Sjećanje i sjeta će ostati, i ona vječna potraga za savršenom nesavršenošću, koju smo svi djelili. Zato ćemo te stalno, na neki način, imati tu.
