Kako to nekad za biti, fotografije potaknu memorije. Vidjeh tako onu Pločanina Zorana Pulića, pločanski kolodvor u svoj svojoj ruini, i on se osvrnuo na prošlost. Više neku opću, dok je mene nekako dotaknulo osobno, kroz vlastita sjećanja.
Sadašnji pločanski kolodvor izgrađen je 1966. godine i u to vrijeme je držan arhitektonskim poduhvatom, pravo malo građevinsko čudo. Čak i danas, nakon sad već desetljeća uništavanja, još uvijek se kroz te napukle fasade pomalo zamjećuje ta arhitektonska jedinstvenost. Dijete sam osamdesetih, kad je taj kolodvor bio jedna od žiža života u Pločama, odnosno Kardeljevu kako se tada zbog političkih gluposti zvao taj gradić na ušću Neretve. I možda je to udar godina, ali sa sjetom i nostalgijom sjetim se tih vremena kad je željeznica bila sastavni dio grada.
Ploče su prije svega grad koji je nastao na temeljima luke, nije se to razvijalo kao drugdje, nije luka bila dio grada, nego se naselje razvijalo gotovo kao kakav uslužni dio lučkog kompleksa. Željeznica je tu igrala bitnu ulogu, bila je kopneni most grada prema svijetu, još i prije nego je Jadranska magistrala zgotovljena. A i nakon nje tračnice su bile glavni smjer prema Bosni i Hercegovini, i ne samo njoj.
Moji su znali do Stuttgarta vlakom stricu u posjet, Pločani ako su u Zagreb u bolnicu morali, navečer bi legli u kušet kola i preko Bosne i Slavonskog Broda ujutro si u Zagrebu. Kušet kola su vam bila kao spavaća, samo s više ležaja u kabini pa su bile jeftinije karte. A te karte… Kako je Luka Ploče, koja se tako zvala i u vrijeme Kardeljeva, bila u sklopu ŽTP Sarajevo, masa je Pločana imala jeftinije karte. ŽTP vam je inače “Željezničko transportno poduzeće”, u biti tadašnji sarajevski HŽ, ako bi se neke paralele povlačile.
Te jeftine karte dovele su do toga da bi ljudi iz Ploča uredno u Čapljinu išli zubnim tehničarima, ako se pak u kakvu robnu kuću trebalo Mostar je bio tu, a vikendima se dalo zeletjeti i do Sarajeva, malo turistički. Vlak je vukao do gdje treba, a služio je i kao prigradska željeznica prije nego će taj naziv postati mantra prometnih stručnjaka u velikim gradovima. Rogotin je od Ploča kakvih 5-6 kilometara udaljen, vlak je bio idealan za otići do grada obaviti što čovjek već treba i onda se na miru vratiti njime, nakon što bi se u Mliječnom, restoranu u nekadašnjem hotelu Jadran, pojela kakva slastica. Kolika je važnost željeznice tih godina bila najbolje svjedoči to da je nastala čak i pjesma.
Bio je kolodvor i ulaz, ljeti bi se turisti iz Bosne i Hercegovine preko njega transferirali prema pločanskom i makarskom primorju. I to se promijenilo, Gradac, Brist, Podaca i Zaostrog su bili dio pločanske općine, tabla “Makarska rivijera” bila je tek iza toga. Danas je na 5-6 kilometara od Ploča. Teška špica je bila ljeti tih osamdesetih, nisu se naši tada domicilni BH gosti previše zaustavljali u gradu, ali stalno je bilo nekog šušura, prometa. Danas je svega toga nestalo, nešto se ljeti pokušava s linijom iz Sarajeva, ali to je gotovo pa tužni podsjetnik na neka druga vremena. Zbog luke su Ploče tih godina bile na karti svijeta, a zbog vlakova na karti svih onih koji su se željeli dohvatiti mora.
Kad si dijete sve ti je nekako drugačije, jasno je meni danas da u to vrijeme nije bilo baš najbajnije, da pravu čokoladu bi zapravo vidio kad bi je stric donio iz Njemačke. Ali bili smo zadovoljni, igrali smo se ispred zgrade, jeli jeftine zamjene za pravu čokoladu i bili bi sretni kad bi na kolodvor došli pogledati “ćiru”, izoženu lokomotivu iz 1912. godine. Koja je u mojoj mladosti blistala, a danas je jedna hrpa starog željeza, sramota svih onih koji bi je mogli i trebali obnovit.
Željeznica, kolodvor i vlakovi u to su vrijeme bili naš put u svijet, naš Internet i naša turistička agencija. Koliko god se svijet promijenio, ostaje mi ono nostaglično mišljenje da je trebalo na bolji način sačuvati taj dio povijesti. Vrijeme gazi sve, ali ipak u nekom trenutku nešto treba sačuvati, zabilježiti, kako bi ostalo u memoriji ovih starijih i podsjetnik ovim mlađima na neke druge ere. Tko nije čuo ono klapanje vlaka na prijelazima šina ipak je zakinut za neke stvari. Koje, kako nam ovo društvo ide, više nikad neće biti na raspolaganju.
*Posvećeno mom pokojnom kolegi, prijatelju i svađalici Denisu Lovroviću Brki. On je volio vlakove…
