I rat je samo jedno ljudsko stanje, tako da kad se oduži onima koji nisu direktno uključeni splašnjava potreba za praćenjem. Tako sad djeluje kao neka daleka mora da se u ovom trenutku na 300 kilometara od Hrvatske vodi najkrvaviji europski rat od onog Drugog svjetskog. Da, tolika je razdaljina od Baranje do granice Ukrajine, manja nego recimo od Splita do Varaždina.
A stanje u Ukrajini moglo bi se nazvati stagnacijom, samo da nije zbivanja oko Bahmuta, gdje Rusi uporno pokušavaju ući u grad, a Ukrajinci ga još upornije brane. Zanimljivo, taj grad zapravo i nema toliki strateški značaj, nije skroz nebitan, ali nije ni toliko važan da Rusi na njega šalju non-stop nove postrojbe. Teško se oteti dojmu da je postao psihološka točka, da agresor ima potrebu da bar nešto osvoji nakon tri velike ofenzive ukrajinskih snaga. Za sada im ne ide dobro, Ukrajinci imaju dobro osigurane defanzivne pozicije, a topništvom nanose ogromnu štetu napadačima. S druge strane, koristeći staru sovjetsku doktrinu, Rusi jednostavno razaraju grad, koji je sve manje pogodan za bilo kakav oblik života.
Na ostalim bojišnicama nije potpuni prekid ratnih zbivanja, ali svakako se radi o manjim prostorno i ljudskim resursima ograničenim operacijama. Ukrajinci pokušavaju napraviti prodor prema Svatovama, ali još uvijek to nije akcija širih razmjera. Rusi se s druge strane van Bahmuta uglavnom ograničavaju na raketne i dronovske udare na energetsku infrastrukturu. Očigledno je cilj dovođenjem civilnog stanovništva u teške životne uvjete natjerati Ukrajinu na prekid vatre i potencijalne teritorijalne ustupke. Što je pak s druge strane ekonomske saveznike Ukrajine potaknulo na dodatno slanje svega što može pomoći u ovakvim energetskim uvjetima. Pa tako samo EU namjerava poslati 30 milijuna LED žarulja. Ironično, zbog rata bi Ukrajina mogla postati energetski najučinkovitija država Europe.
Nekakav analitički dojam je da Rusi pokušavaju kupiti vrijeme preko zime za pregrupiranje. U Bjelorusiji stacioniraju sve više snaga i više nije nerealno da iza zime krenu u novu ofenzivu sa sjevera. Tu su dva potencijalna cilja. Kijev te zapad Ukrajine. I dok glavni grad uvijek djeluje primamljivo kao meta i cilj, smatram da ipak neće biti cilj ruskim agresorima. Sjeverno od Kijeva teren nije pogodan za glomazne kombinirane oklopno pješačke pokrete, previše je to močvarno tlo. Koje tjera jedinice da idu zadanim rutama, a onda je to samoposluga za topništvo i raketne jednice protivnika. Rusi su radili svakakve budalaštine, granične ludosti čak, ali ipak kroz vrijeme pokazuju nekakvu adaptaciju i teško je vjerovati da bi baš toliko zastranili.
A zapad Ukrajine nudi jedan benefit koji ima stratešku ulogu. Preko njega dolazi pomoć sa Zapada. Vojna i svaka druga, tako da bi prodor u tom smjeru otežao život Ukrajincima po čitavoj državi te zakomplicirao im logistiku. Jasno, sve ovo što pišemo vide i Ukrajinci pa su solidno vrijeme utrošili na postavljanje obrambenih pozicija u tom dijelu države. Putinove postrojbe još uvijek ne mogu napasti iz tog smjera, ta tri zimska mjeseca Rusi očigledno žele utrošiti na popunjavanje već aktivnih jedinica te obuku novoregrutiranih ljudi.
Kako Ukrajinci vjerojatno koriste NATO doktrinu, za pretpostaviti je da i njima trebala ova pauza kroz studeni i prosinac. Naime, drži se da vojne jedinice tri mjeseca mogu provesti u intezivnim borbenim djelovanjima, a nakon toga im je potreban odmor. Kraj ljeta i početak jeseni elitne ukrajinske postrojbe provele su u ofenzivnim djelovanjima te im je nakon tri mjeseca bio nužan odmor i pregrupacija. Ostaje visiti pitanje hoće li pokrenuti kakvu zimsku ofenzivu, koje se ruski zapovjednici na terenu plaše. Jasno im je da su Ukrajinici bolje od njih opremljeni za takva djelovanja. Ipak, odluka o takvoj ofenzivi ima svoju težinu, koliko god oprema igrala ulogu, na vojnike zima djeluje i psihički, tako da je to ipak nešto što se dobro mora odvagati. U međuvremenu Kijev ulijeva dodatnu psihozu rata i u samu Rusiju, dubinskim napadima za koje se za sada samo može pretpostavljati jesu li plod starih ruskih dronova i dobre “maskirovke”, ili su pak proizvedeni i novi dalekometni dronovi. Iako je na kraju to nebitno, bitno je da kod ruske vojske sada postoji strah od napada i kad su duboko u ruskom teritoriju.
Uglavnom, rat se nastavlja, 300 kilometara od Hrvatske, koja ga koristi i za dnevnopolitička razračunavanja, koja su u najmanju ruku nakaradna. No, većina je nas ionako odustala od ozbiljnog promatranja politike, kod nas to više nalikuje jednom lošem cirkusu. Možemo se samo nadati da se neka žarišta mnogo bliža nama neće rasplamsati, jer trenutno ne djelujemo sposobni objediniti se niti protiv napada lovačkog društva. A koliko god neka nova žarišta možda djelovala kao obično crno loše predviđanje, treba znati da Rusi imaju saveznike. Koje možda mogu stisnuti da izazivaju krize, kako bi Zapad distraktirali od zbivanja u Ukrajini.
