Bili smo u Rimu, ali nismo vidjeli papu, to je najkraći opis Hajdukovog juniorskog proljeća u Evropi. Ipak, koliko god ta izreka dobro opisivala momente kad nešto ne uspiješ napraviti baš do kraja, ja je moram spomenuti u drugom kontekstu, jer uz svo poštovanje crkvenom poglavaru i Petrovom namjesniku – ima se i drugih stvari za vidjeti u Rimu. Itekako.
A što smo mi vidjeli? Vidjeli smo da se do finala evropskog natjecanja može doći i bez puno novaca, s nešto talenta i puno pametnog i teškog rada. Vidjeli smo (još jednom) da Hajdukovi navijači spadaju u svjetsku elitu, ali i da znaju bit i teret sami sebi ponekad.
Vidjeli smo i momčad koja je – jednostavno bila bolja od Hajdukove.
Sigurno nisu bolji za pet golova, ali to je juniorski nogomet – nije ništa neuobičajeno, jer do drugog gola Nizozemci jesu bili bolji, ali s jednim bolje pogođenim udarcem ili drugačije tempiranim dodavanjem, mogla je ta utakmica otići i u drugom smjeru, ali ovaj put nije, pobijedila je bolja momčad.
Ovi momci su nam pružili toliko gušta ove godine da je to nezapamćeno, zahvaljujući njima imali smo prigodu navijati za Hajduk na tribinama Westfalena, a nakon toga i u finalu evropskog natjecanja, a to je doista ogromna stvar za sve.
Ono što se sada jednostavno mora dogoditi jest da njihov proces odrastanja mora biti nastavljen pravilno i onako kako su doista zaslužili – u klubu mora postojati plan i program za svakoga od njih, bilo da je riječ o posudbama, odlasku u druge klubove s povratnom kartom ili priključenju prvoj momčadi.
Ponavljam – s planom i programom, ne stihijsko ubacivanje u prvu momčad i krpanje rupa u neredu iste.
A nije tu riječ samo o ovim juniorima, riječ je o budućnosti kluba. Tim momcima koji imaju toliko talenta i koji su navikli na puno rada u uređenom sustavu akademije jednostavno – treba omogućiti jednako poznat i kvalitetan sustav u prvoj momčadi.
Ne može se ni stariji profesionalac s desetak godina prvoligaškog nogometa snaći s tri trenera u jednoj sezoni, a kamoli će mladi igrači u razvoju.
Na osobnoj razini, mogu samo reći da mi je žao što ćemo kad na rivi počne doček mi biti taman negdje kod Trsta, ali vridilo je.
Putovati se mora, a ovo Hajdukovo putovanje nije gotovo – tek je počelo.
