Onaj doktor koji je spominjao dvije Hrvatske (i čije ime neću spominjati jer to ne zaslužuje) je u jednoj stvari bio načelno u pravu i ogolio je stvarnost ove zemlje na koju mnogi od nas konstantno upozoravamo, ali najčešće bivamo etiketirani kao neprijatelji države, izdajice i sve ono što ide uz to.
U ovoj zemlji nismo svi jednaki, u ovoj zemlji postoje kaste.
I ne, nisam naivan, svjestan sam činjenice da se ni o slučaju smrti Vladimira Matijanića ne bi pričalo na razini na kojoj se priča da nije riječ o nagrađivanom novinaru kojeg na koncu mnogo novinara koji o tome pišu osobno poznaju.
Poznavao sam ga i ja, ali ne želim se uplesti u zamku objašnjavanja našeg odnosa, jer doista je važno samo jedno, o čemu razmišljam već danima, a što je savršeno precizno objasnio Boris Dežulović – bi li reakcija sustava bila jednaka da je riječ bila o bilo kojem od onih koje mi svi skupa plaćamo da nam služe, a oni su umjesto da nam služe izgradili sustav koji služi njima?
Bi li pucanje u hrvatske građane koje se dogodilo prije par mjeseci kod Desinca prošlo onako nekažnjeno da je riječ bila o bilo kojoj drugoj skupini građana osim navijača? Recimo, da je riječ bila o hrvatskim braniteljima koji su iznijeli plinske boce na ulice glavnog grada?
Strašno sam znatiželjan koliko je star vozni park ministara, predsjednika i premijera, koliko često se mijenjaju ti skupocjeni automobili, koliko košta njihovo osiguranje, i je li važnije imati nove blindirane crne limuzine ili novo navalno vozilo za vatrogasce, o vozilima i timovima hitne pomoći da ni ne počinjem?
I uopće ne sumnjam da će istraga o eventualnom nemaru sustava za život Vladimira Matijanića proći kao i sve ostale takve u ovoj tužnoj zemlji – možda netko i dobije po prstima, isključivo jer će neki p.r. stručnjak preporučiti nekome od onih koji odlučuju o našim sudbinama da se to mora, ali oni se za svoje na koncu uvijek pobrinu, pa će toga nekoga dočekati neka druga sinekura u zavjetrini.
A sustav će ostati isti.
I dalje će svatko tko nema vezu morati ovisiti o sreći, čak i u životno važnim situacijama – o tome je li telefonom ili na nekom šalteru u bolnici ili na nekom od onih drugih šaltera koje je u ovoj, visoko birokratiziranoj zemlji nemoguće izbjeći – naletio na nekoga tko sasvim slučajno zna svoj posao, a nije još uvijek uništen od strane sustava na način da ga je prestalo biti briga za ljude.
Privid funkcioniranja sustava u ovoj zemlji održavaju oni rijetki koji imaju neki osjećaj za ljude, život i red. Ali njih je sve manje, odlaze, jer su svjesni da su u manjini i da je s takvim stavom moguće uspjeti isključivo negdje drugdje.
A ostaju uglavnom nesposobni i loši, oni koje nije briga za ljude, a još manje za red, svi oni koji od najnižih birokratskih namještenja sebi stvaraju mala carstva korupcije i razmišljaju samo o svojoj guzici i svojih sto kuna ili eura koje će zaraditi sa strane na jadu i bijedi onih koji ovise o njihovom pečatu.
Hrvatska će i dalje biti bez protupožarnih zrakoplova, ali joj neće nedostajati crnih blindiranih limuzina koje će upaljene čekati glavešine da završe sa svojim protokolarnim obavezama prije nego odu na neko krkanje na naš račun, i dalje će oni važno dizati obrve i prodavati nam priče o nacionalnom ponosu dok nacija doslovno izumire. Njihovom krivnjom.
A narod će i dalje stajati u svojim busijama koje su oni stvorili za njega kako bi nesmetano mogli krasti i imati svoju zemlju u kojoj je za njih osigurana najbolja medicinska njega, u kojoj za njih ne postoje redovi na šalteru ili nestašica energenata.
I narod će i dalje radije optuživati neke imaginarne neprijatelje, bilo da su to Srbi, masoni, ustaše, partizani, Bin Laden ili orjunaši, nego da se pogleda u ogledalo i shvati samo jednu notornu činjenicu.
Mi smo krivi. Mi smo odabrali da nam o sudbini odlučuju najgori od nas – neškolovana, lažljiva, korumpirana, lopovska banda.
