Druga nedjelja nove godine nam je donijela prvi dokaz da smo postali Europa. Na granicama koje vode iz Srbije i BiH prema zapadu, a preko Hrvatske, zabilježene su nesnosne gužve, kažu da se na ulazak u Hrvatski čekalo i po osam sati.
To je država. Nema ono; dođeš – uđeš. Nego – čekaj momče, sad ulaziš u Europu.
Šalu na stranu, uz gužve na granici, uvjetovane povratkom gastarbajtera iz susjedstva prema zapadu Europe, gužve su se stvorile i po naplatnim kućicama, a zabilježili smo lakonsku izjavu iz HAC-a: “Problem je što ljudi dođu na naplatne kućice nepripremljeni za plaćanje, a i ne znamo zašto hrvatski vozači nemaju ENC“?
I najbolje to pokazuje razinu funkcioniranja ove države, baš kroz HAC, tu tako tipičnu državnu firmu koju vode nečiji rođaci, nećaci, i likovi koji svojoj državi svake godine gube milijune novaca, a istodobno nam produciraju gužve čim malo više ljudi ipak odluči ići autocestom, umjesto magistralama.
A onda se čude kao pura dreku zašto se ljudi ne pripreme.
I tako to ide kod nas. Stvori se problem, koji se desetljećima ne rješava, a kad kulminira – krivi su neuki građani, koji na koncu sve to i plate.
Jer svaka studija na svijetu koja je ikad napravljena je ustanovila kako sustav vinjeta donosi višestruke koristi naspram klasične naplate cestarina. Prvo i osnovno, što naše vlastodršce uopće ne zanima – jest jednostavnost korištenja i smanjivanje prometnih čepova.
A onda, što je barem jednako važno – građanima zemlje je takav sustav višestruko jeftiniji, pa umjesto da riskiraju živote po magistralama, puno više koriste puno sigurnije autoceste. A na koncu, nekima najvažnije – sustav vinjeta donosi puno više zarade samom vlasniku autoceste.
I sad pitanje svih pitanja – zašto kod nas nisu uvedene vinjete, nego nas maltretiraju, iako najavljuju promjenu sustava naplate već godinama?
Ma koliko puštali razne balone, stvar je jednostavna – na poslovima naplate je zaposlena hrpa ljudi. Zna se kako. I da se razumijemo, ne bi promjena sustava značila da bi oni ostali bez posla, jer posla bi bilo, ali drugačijeg – malo više bi se trebalo mrdati i vjerojatno i nešto više mozgati.
A ne budemo valjda inkomodirali svoje članove, zar ne?
Drugi primjer u kojem možemo vidjeti kako se naši vlastodršci rado igraju Robin Hooda jest ova cijela priča oko uvođenja Eura i poskupljenja koja su uslijedila. Iako je svima bilo jasno što će se dogoditi, tek kad se dogodilo, iz vlade su odlučili malo podviknuti i praviti se nevini u cijeloj priči, pa optužiti trgovce, ugostitelje i poduzetnike za pohlepu.
U stvarnosti, kod nas postoji galopirajuća inflacija. Koju vlada ne zna zaustaviti, jer vladi je jedino važno ostaviti dobar dojam u Bruxellesu i naplatiti što više poreza, da bi mogla zadovoljiti svoje uhljebe i kupiti socijalni mir. Koji je kod nas jako jeftin. Nama je bitno samo da ne tuku. Po glavi. Jako.
I vlada oko povećanja cijena ne može u principu ništa, jer stvar je tržišta da regulira cijene, ne vlade. Vlada je tu da stvori uvjete za tržišnu utakmicu. Koje nema. Jer u svim najvažnijim sektorima postoji monopol, duopol ili neki neformalni kartel.
I ekipa dogovara cijene međusobno, a vladine agencije koje su zadužene da takve stvari spriječe sjede po uredima, slažu pasijans i čekaju penziju. A ovi na vlasti, baš kao Superhik – broje lovu utrženu kroz enormne poreze od širokih masa i oduševljeno je bacaju bankarima, velikim sustavima i svojim poslušnicima. Nešto ipak i sebi, naravno.
U susjedstvu nam se opet spominju krasne sintagme, notorni Dodik je na proslavi svoje zločinačke tvorevine spomenuo kako je došlo vrijeme da svi Srbi žice u istoj državi. Usput je dodijelio i neko odlikovanje Putinu.
Što je najtragičnije, Srbi bi tu svoju želju mogli vrlo lako ostvariti – lijepo se prestanu bavit pizdarijama, odluče od Srbije i BiH napraviti normalne moderne zemlje, a ljestvica nije visoka, dovoljno je da postanu barem naizgled normalne, poput štajaznam – Hrvatske ili Bugarske, i onda lijepo uđu u EU i stvar riješena. Svi Srbi u jednoj državi.
A u dalekom Brazilu je ekipa u Neymarovim dresovima sinoć pokušala isto što i Trumpovi pristaše u Washingtonu svojedobno. Nezadovoljni ishodom izbora, potaknuti od bivšeg predsjednika Bolsonara koji je aludirao da su izbori pokradeni – upali su u državne institucije, malo radili nered, ali su na koncu pohapšeni i red je, kažu, uspostavljen.
Natrag na lokalne teme – danas bi djeca trebala dobiti besplatan obrok u školama diljem Hrvatske. Vlada je osigurala neku lovu za to, koja je doduše minimalna, ali nije osigurala apsolutno nikakvu infrastrukturu za sve to.
I sve to po cijeloj zemlji prolazi s više ili manje problema, ali naravno da je najviše eskaliralo u Splitu, gdje su lokalni HDZ-ovci digli dreku i napali gradsku vlast što nema uvjete za topli obrok. Blaženo zaboravivši da je to direktno njihova odgovornost.
Još više iritira dreka koja se digla po pojedinim medijima oko samog jelovnika. Ok, doista bi bilo lijepo da škole imaju kuhinje i da se djeci svaki dan pripremaju fileti lubina na posteljici od motara, a uz to da piju svježe cijeđeni sok od najboljih sorti plavca malog, ali realnost je takva da će djeca dobiti nešto za pojesti.
I to je dobar početak, puno bolje nego da ne dobiju ništa. A nadajmo se da će jednog dana sve škole imati kuhinju. I dvoranu. I informatički centar. I knjižnicu. I profesore koji su zainteresirani za svoj posao.
I nadajmo se da će nam na vlast doći ekipa koja će brinuti za dobrobit svih građana. To bi bilo baš revolucionarno, zar ne?
