Jučer smo još jednom na djelu vidjeli kako se lako splitske nepodopštine digne na razinu nacionalne tragedije. Naime, nekoliko splitskih klinaca je u Sarajevu nakon neke utakmice zapjevalo popularnu hrvatsku poskočicu pod nazivom “ubij Srbina“.
I naravno, odvratan je to događaj, trebalo bi ozbiljno biti užasnut da djeci uopće tako nešto padne na pamet, ali o tome kako im padne na pamet nešto kasnije.
Prvo o tome kako je to postala nacionalna vijest; naime na marginama istog turnira, skupina lokalnih maskiranih huligana je fizički napala roditelje djece iz Srbije koja su nastupala na istom turniru, a jednog su navodno i izboli nožem.
I čitajući većinu izvještaja, ispalo je gotovo da su splitska djeca nakon što su pozvala na ubijanje Srba, krenula to i ostvariti.
Da bi se stvar pojasnila, trebalo je tek nekoga nazvati, ili poslušati snimku tog dječjeg incidenta, ali lakše je bilo prenijeti površne vijesti koje su stizale iz Sarajeva. Nikako se to nije uspijevalo otpetljati, čak ni nakon što je jedan od napadnutih Beograđana novinarima u diktafon izdiktirao doslovno sljedeće:
“Ono što želim da naglasim da su dva incidenta koja su se dogodila, onaj gdje se skandira ‘ubij Srbina’ i ovaj koji se nama dogodio apsolutno nepovezana. Prvi incident se dogodio na utakmici drugog tima – ‘ubij Srbina’ skandirala su djeca iz Splita, a moram da naglasim kako je trener te ekipe odmah reagirao i sam je bio zaprepašten time što čuje. Onaj koji se desio nama, dakle nema veze sa tom utakmicom. Drugi incident se desio kasnije.“
Ono što nije nevažno jest da smo čuli i snimku tog divljanja splitske djece, koje traje doslovno nekoliko sekundi, skandira maksimalno troje djece i na snimci se jasno čuje kako ih netko stariji grubo ušutkava, dakle odgaja.
E sad, da ne bi ispalo kako na ikakav način opravdavamo takvo skandiranje, iako se u žaru borbe zna dogoditi i gorih stvari, ipak je riječ o djeci – koja samo kopiraju starije.
Ubijanje Srba. Purgera, Tovara, Balija, Janeza i svih ostalih nam je odavno svakodnevica.
A zašto je tomu tako?
Dalo bi se raspravljati o kulturi nasilja u našem društvu, ali baš jučerašnji dan je sasvim dobar za jednu malu analizu baš oko statusa Srba u ovoj zemlji.
Naime, nesporna je činjenica da su Hrvatska i Srbija ratovale i samim time je za očekivati da postoje neke rane i neke antipatije koje će trajati. Ali doista je neobično da djeca, koja su rođena preko dvadeset godina nakon što je zadnji metak u ratu ispaljen uopće razmišljaju o tome.
Možete li zamisliti da su tamo početkom sedamdesetih godina neki klinci rođeni sredinom šezdesetih urlali o ubijanju Nijemaca ili Talijana?
Možda griješimo dušu, možda je i bilo takvih, ali, evo, među čitateljima imamo ljude rođene u tim godinama, neka nas isprave ako griješimo, ali nekako si utvaramo da se to nije događalo.
Uglavnom, uz to divljanje malih splitskih krvoloka koji bodu Srbe noževima, vijest dana je bilo nešto što se dogodilo prije dvadeset i kusur, odnosno trideset i kusur godina.
Nacionalna televizija je imala specijalnu emisiju o međunarodnom priznanju Hrvatske i mirnoj reintegraciji Vukovara i Podunavlja.
Ponavljamo, dvadeset i kusur i trideset i kusur godina nakon samog događaja, to je i dalje najvažnija tema. A prije manje od dva mjeseca je vijest dana bila – pad Vukovara. Uskoro će vijest dana biti Bljesak, pa Oluja.
U isto doba, cijene divljaju, inflacija nas jede, fizički nestajemo s mape jer demografija je uvjetovana ekonomskom situacijom, a ne nacionalnim jedinstvom i domoljubljem, vladajući mijenjaju ministre brže nego rukometaši pivote u napadu i obrani, bave se više obranom Ukrajine nego obnovom Hrvatske.
A mi se i dalje čudimo zašto nam djeca mrze. Ne brinite, naučit će se ta naša djeca toleranciji i suživotu. Kad stignu do Irske, Njemačke ili Švedske.
