Jučerašnja vijest dana je jedna koju ste vjerojatno samo registrirali kao jednu u nizu, iako se radi o uspjehu sportaša koji zaslužuju da se o njima javlja na sva zvona. Naime, braća Martin i Valent Sinković su osvojili otprilike osamsto pedeset i treće zlato na velikim natjecanjima.
Ljudi su prvo par godina u četvercu s kolegama uzimali svjetsko zlato i europsko srebro, pa dodali svjetsku broncu i olimpijsko srebro.
Onda su se osamostalili pa uzeli tri svjetska, dva europska i jedno olimpijsko zlato u dvojcu na pariće. Kad im je valjda to prestalo biti izazov su se prebacili u klasični dvojac “bez“, pa u pet godina uzeli dvije zlatne i jednu srebrnu medalju na svjetskim prvenstvima, tri zlatne i jednu srebrnu na europskim, a onda i još jedno olimpijsko zlato.
Sad su se vratili, kako kažu, u svoju omiljenu disciplinu i uzeli još jedno europsko zlato. Sad vi pokušajte izbrojati.
I koliko god se veselili uspjesima sportaša (posebno iz ovih sportova koji nezasluženo prolaze ispod radara) s kojima dijelimo zemlju u kojoj živimo i čiju putovnicu nosimo u džepu, srce zaboli kad shvati da smo mi ostali koji nastanjujemo ovu zemlju uglavnom puno lošiji od njih.
Ili samo donosimo krive odluke, tko će ga znati?
Pa nam je zemlja kao takva u vrhu svjetskog poretka po broju preminulih od Covida 19, a da i tu malo ne kraduckamo sa statistikom, vjerojatno bismo se i bolje (gore?) plasirali.
Ministar Beroš lagano ignorira novinarske upite oko istrage u vezi slučaja Vladimira Matijanića, ministar Božinović proglašava istragu oko Desineca tajnom, tip s kojim je “naš najbolji ministar” Zdravko Marić ljetovao i prijateljevao je optužen za utaju poreza…
Sve junak do junaka. Naši lokalni Superhikovi.
Ajde, ovog vikenda su nas barem iz MORH-a obavijestili kako je popravljen jedan kanader, pa ih sad imamo pet. Nismo provjerili. Još.
Sinoć je okončano 68. Splitsko ljeto, Judita za dramski program pripala je glumici Petri Kovačić Botić za naslovnu ulogu u predstavi “LizistRATa”, a “glazbena” Judita tenoru Maxu Joti za ulogu Adorna u operi “Simon Boccanegra”.
Navijači Hajduka su vidali rane od subotnjeg poraza, ali barem nije bilo prostrijelnih rana, što je napredak, a dobar dio njih se već sprema za juriš u Španjolsku. Nadamo se da neće bit donkihotovski.
Prekjučer je kiša potopila Split, i još jednom nas podsjetila u kakvoj kaljuži živimo, sinoć je centar grada na neko vrijeme ostao i bez javne rasvjete, ali nas je ta kiša uspjela i podsjetiti kako malo treba da ova zemlja i ovaj grad budu baš krasno mjesto za život.
Samo treba malo kreativnosti, malo odlučiti sam za sebe napraviti nešto lijepo, makar i po kiši, pa makar i na prastarom igralištu kraj Krempija. Ako već ne možemo biti svi kao Sinkovići, možda bismo mogli biti barem malo poput djevojke koja se ne obazire na kiše i nevere koje nas sputavaju, nego slijedi svoje srce.
I pleše.
Uljepšala nam je nedjelju, ako ste slučajno propustili, sloboda je sasvim dobra i u ponedjeljak.
