Hajduk je počeo ovo besmisleno prvenstvo s dvije pobjede u nizu, u nikad čudnijoj atmosferi, s dva različita trenera, prošli tjedan je izgubljen u još jednom ponižavanju kluba od strane onih koji su plaćeni da ga štite, a vaš omiljeni opskurni bloger i polunovinar se nakon obje pobjede nije imao snage niti veselit kako treba, makar je jučerašnja pobjeda stvarno nešto čemu bi se trebalo iskreno radovati.
Da raščlanim ovaj uvod, ali s time da ću krenuti od kraja.
Pobjedi u Osijeku se treba radovati jer je izborena usprkos svom neredu koji se događao prošlog tjedna, i pokazuje ono što smo znali – Hajduk ima momčad koja je dovoljno kvalitetna da pobijedi svakoga u Hrvatskoj.
Problem nije u pritisku kojeg stvaraju mediji, problem nije ni u pritisku navijača, a najmanje u tome što dres Hajduka teži više od drugih. Problem je u tome što je nogomet kompleksan sport, ali u svojoj biti vrlo jednostavan, samo što je najteže doći do te jednostavnosti u igri, i to je ono što razlikuje dobre trenere od loših.
Da objašnjavam zašto se nisam imao snage veselit, iako sam u sebi kiptio od radosti? Pretpostavljam da nema uopće smisla to tumačiti onim navijačima koji svaku akciju svoje momčadi proživljavaju na onaj nenormalan način koji radi razliku između navijača i simpatizera. Jednostavno sam previše strepio, previše se nervirao i previše unio sebe u to sve skupa.
Ono što me najviše veseli je osjećaj da su to isto napravili i igrači Hajduka jučer u ravnoj Slavoniji.
O ponižavanju kluba koje su nam prošlog tjedna priuštili isto neću previše, jer prošlost je nešto što treba pamtiti, ali se ne opterećivati istom, sad smo tu gdje jesmo, a nadam se da će oni koji vode klub ubuduće biti odmjereniji u izjavama oko toga tko čime treba biti sretan i napokon shvatiti da baš nitko nikad ne smije staviti sebe ili ikoga iznad kluba. Nama je ovaj klub iznad svega i da sutra dođu Messi i Neymar igrati za njega, morali bi shvatiti da nisu iznad njega i da moraju biti zahvalni što igraju u bijelom dresu, a ne obratno. Toliko o tome.
Ono o čemu želim pisati, a što nije napisano u uvodu, već spomenuto u samom naslovu je javni diskurs (za koji nikako da shvatim piše li se diskurz ili diskurs, jer znam pročitati obje verzije, ali tipujem na diskurs ipak) koji nas prati od kad je počeo novi val odlazaka s Poljuda.
Izuzetno cijenim većinu svojih polukolega, iako zbog onog manjeg dijela koji se ne zaslužuju zvati novinarima često izgleda drugačije, ali čini mi se da oko Hajduka stvaraju jednu atmosferu koja klub vodi u prosječnost i površnost. Naravno, krivica opet nije na njima, nego na ljudima koji vode klub i koji se u nedostatku vizije vode nekim umjetno stvorenim javnim mišljenjem i vuku populističke poteze.
Pri odlasku Jasmina Huljaja, ničeg se revolucionarnijeg nisu sjetili od povratka Brbića, pri odlaku Brbića, odmah se zaziva Jakobušić, koji je isto tako otišao, o povratcima trenera neću ni početi.
Hajduk, tj. ljudi koji ga vode mora razmišljati „van kutije“, ako hoćete i revolucionarno, mora mijenjati paradigme i mora imati viziju za sljedećih pet ili deset godina, a ne dopuštati da ga dnevne promjene dovode do ad hoc odluka.
Ukoliko je bilo zacrtano da će Hari Vukas jednog dana preuzeti momčad Hajduka kao nasljednik Igora Tudora, jer ima viziju i znanje za ono što Hajduk želi u budućnosti, onda sam ja najveći zagovornik ostanka Harija Vukasa na klupi Hajduka.
Moj problem je što imam osjećaj da plana nema, a uzdati se u nadu da će Vukas biti „taj“ samo zato što će možda osvojiti petnaest bodova u šest utakmica – jednostavno nije način na koji se bira trener.
Već sam dosadan sam sebi, ali bez vizije pretočene u konkretnu strategiju nemamo se razloga nadati boljoj budućnosti za klub koji nas toliko okupira i opterećuje, i sve što možemo očekivati su bolni porazi i utapanje u prosječnosti, gdje će nam se i dalje rugati oni koji nisu dostojni Hajduka uopće spomenuti.
Gospodo, imate ispred sebe praznu ploču, imate momčad koja ima i kvalitetu i širinu da u ovakvom prvenstvu u kojem će svi oni koji to nemaju zbog zgusnutog rasporeda i kratkih pauza imati ogroman problem s ozljedama bude u samom vrhu, imate podršku navijača koju nema nitko, imate financijsku situaciju koja nije jednostavna, ali je i dalje u ovoj zemlji bolja i lakša od one koju imaju ostali, s izuzetkom notornog mordorskog kluba kojemu je to netko omogućio na način koji ne bi smio biti dopušten da je imalo morala u savezu i državi.
Zbog svega toga je vrijeme da zapišete svoju viziju, odlučite se kako će Hajduk izgledati u sljedećih pet godina i shodno tome odaberete trenera koji će tu viziju ostvariti na terenu.
Jer vrijeme je da se uozbiljite i umjesto obećanja i priče ponudite djela.
