Princ tame na kraju je uspio još jednom zajebati sustav. Otišao je kako je on želio, par dana nakon što je sa svojom pravom bratijom izveo One last gig u svome Birminghamu, nakupio je love za dobrotvorne svrhe skupa s Tonyjem, Geezerom i Billom. Posmrtna glazba bile su mu Iommijeve distorzije, Butlerov zlokobni bas i divlji bubnjevi Warda. Ozzy Osbourne nije mogao umrijeti tiho, jer nije ni živio u tišini. Uz bok mu je, kao i kroz čitav život, bila Sharon, koja je jedina i zaslužna da je ova duša poživjela ovoliko dugo u ovoj dolini suza.
Ovo je priča ne samo o osobi koju su nazivali Princom tame, nego i o čovjeku koji je često o sebi govorio da je „useless“, što je možda i Ozzyjev drugi najveći uspjeh u životu. Pored onog da je bio tata metala, bio je i kralj svih luzera. „Useless“ će upotrijebiti za svoju mladost, u kojoj je bio loš u školi, držali su ga i malo glupim jer je sporo učio čitati i uvijek je imao problema s time. Nije se u to vrijeme toliko puno obraćalo pažnju na disleksiju. Beskoristan je bio i kad se okušao kao kriminalac, televizor koji je pokušao ukrasti mu je u bijegu ispao, a umjesto dizajnerske odjeće uspio je odnijeti dječju, beskorisnu za prodaju. Useless.
Ovo je priča o tome kako ostavljena kartica kao oglas „Ozzy Zig Needs a Gig“ može promijeniti povijest glazbe. Do danas traje legenda kako se nakon dogovora za sastanak Ozzy pojavio na kućnim vratima Tonya, po kojeg je došao njegov brat uz riječi da ga „nešto“ traži. A pred vratima ga je s „Hi, me Ozzy“ pozdravio visok lik bebasto bucmastog lica koji je za sobom na konopcu vukao cipelu kao ljubimca. Na neki način je u tom trenutku simbolično nastao heavy metal.
Ovo je priča o 19. ožujku 1982., kad se srušio avion s Randyjem Rhoadesom, Ozzyjevim gitaristom na prva dva solo albuma, mladićem koji je bio predestiniran da postane najbolji metal gitarist ikada. Tog dana kao da je umro i dio Ozzyja, koji je dane nakon toga proveo u plačućem kriku „zašto“. Koliko god sa Sabbathima udario temelje metala, u solo karijeri s Rhoadesom ju je unaprijedio na neke nove nivoe. „Uvijek sam se čudio zašto se tako talentiran glazbenik udruži s pijanom olupinom kakva sam ja“, napisao je Ozzy u autobiografiji, na svoj osebujan način tako dajući najveći mogući kompliment Rhoadesu. Obojica su otišla, ali iza njih su ostali i Mr. Crowley i Crazy Train i sve ostale himne metala.
Ovo je i najljepša ispisana ljubavna priča, jer nikako se drugačije ne može nazvati odnos Ozzyja i Sharon. Koja je jedina znala držati neke okvire života za izmučenu samodestruktivnu dušu iz radničkog Astona. Jedina ga je uspijevala poslati na binu kad bi zbog mamurluka odbijao bilo kakvo pjevanje, jedina ga je znala zaustaviti u njegovim alkoholnim ofenzivama, jedina je čitav život vidjela ono ljudsko luzersko u Ozzyju. I ostala mu je uz bok dok kraja.
Ovo je, u konačnici, prije svega o glazbi. Glasnoj, zastrašujućoj, magičnoj i zlokobnoj, glazbi koja ostaje u dugu Princu tame. Jer joj je dao sve na kraju. Glazbi koja je na kraju i oslobodila Princa tame, dopustila mu je da bolestan i izmučen ipak odradi taj jedan posljednji koncert. Da ode ona kako je živio, uz distorzirane fanfare.
Na kraju, ovo je priča i o onim situacijama kad stvarno želite da postoji nešto na drugoj strani. Da Rhoades sada može opičiti po svojoj gitari u obliku rakete, da Ozzyjev prika Lemmy može uzeti bas, a za prvu ruku pomoć s palicama im dati John Bonham, i da će se onda tamo onkraj svega čuti glasan rock kakav se nikad prije nije zasvirao niti u jednom svemiru.
Zbogom, Prinče tame i kralju svih luzera. Konačno si došao kući.
