Oni odlaze tiho. Bez velikih riječi, bez oproštajnih pisama, bez da itko osim najbližih zna gdje idu. Najčešće ni oni sami nisu sigurni gdje idu. Suza je u oku, u prsima steže, i komad duše definitivno ostane tamo negdje na kolodvoru ili aerodromu s kojeg polaze na put.
U svjetskim gradovima ćete ih prepoznati po onom sjaju u oku koju većina nas ima, ali ga nismo svjesni prečesto, prepoznat ćete ih po tome kako se trgnu ako vas čuju kako pričate njihov jezik, prepoznat ćete ih po sjeti na licu.
Ne pitajte ih odakle su, ne priča im se o tome, ne pitajte ih hoće li se vratiti, ne trljajte sol na ranu.
Premalo im je godina, a prestari su. Nekima je puno godina, ali su premladi. Ispraznili su im listu želja čim su zakoračili u život, mogućnosti su tu samo za odabrane, i nije preostalo ništa nego sreću tražiti drugdje.
Pedesetogodišnjaci koji odlaze raditi u skladišta, diplomirani pravnici koji biraju zaštitarske službe, magistrice ekonomije koje konobare, pjesnici koji rade u call centrima. Gledaju u sivo nebo i sanjaju neki budući život. Ili prošli, sasvim svejedno.
Ima ih puno i po našim gradovima, prepoznat ćete ih po onom sjaju u oku koji još nisu izgubili, iako su već odavno odlučili otići, prepoznat ćete ih po tome kako se trgnu kad s televizije ili radija čuju glas nekog političara kako na njihovom jeziku pričaju o svijetloj budućnosti, prepoznat ćete ih po bijesu na licu.
Ne pitajte ih gdje idu, ne priča im se o tome, ne pitajte ih koliko će ostati, ne trljajte sol na ranu.
Otići će tiho. Javit će se najbližima, bez velikih riječi, bez oproštajnih pisama. Nisu ni sigurni gdje zapravo idu. Suza je u oku, u prsima steže, a komad duše će umrijeti zauvijek.
