Čitav dan jučer spremao sam se napisati tekst o stanju u Petrinji i okolici dvije godine nakon što je potres pogodio te krajeve. No, kako nemamo sredstava za goniti se po sudovima, morao sam prespavati noć. Razina prezira s kojom vladajuća garnitura nastupa kad se potegne pitanje obnove jednostavno je tolika da čovjek teško može ostati hladan i staložen na to, a nakon toga su se nakačile izjave gradonačelnice Petrinje Magdalene Komes nakon koje se čovjek samo može zapitati “pa gdje ih nalaze“.
Podsjetimo, gradonačelnica je prvo kazala da bi se trebalo manje kritizirati vlast za sporu obnovu te da bi ljudi sami trebali obnoviti. A nakon toga je odvalila da je bilo i poginulih, ali da je materijalna šteta veći problem. Kad bi se zbrajalo i oduzimalo, to su vjerojatno najnebuloznije izjave političara u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina, a nije da konkurencija nije bila snažna.
I dok mi dane, tjedne i mjesece, sad već i godine, provodimo iščuđavajući se sporosti obnove te političkim izjavama koje prate istu, ljudi na Baniji žive u uvjetima koji nisu dostojni čovjeka u 21. stoljeću. Bolest, smrt i nespokoj nešto su što je svakodnevica tog kraja. I to je na sramotu svakog političara u državi. I oporbenih, ne mogu niti oni biti ekskulpirani, u nedjelovanju vlasti je bila prilika da organiziraju donatorske akcije i obnove bar jednu kuću. Ovako stoji da su navijačke grupe napravile nemjerljivo više od njih.
A onda tu je i vlast. U nekoj normalnoj državi ovakvo stanje bilo bi dovoljno da padne vlast. Nekoliko puta ako treba. Kod nas nitko nije poveo niti kakvu polemiku da bi vlada morala odstupiti zbog potpune katastrofe od obnove. Razina nesposobnosti i birokratiziranosti u ovom slučaju takva je da su dokazali da nisu za bavljenje javnim poslovima. Jedostavno je tako. No, vlasti kod nas padaju kada u potkusurivanju osobnih potreba žetončića izgube brojke u Saboru. Koji je postao kulisa jedne predstave demokracije kod nas. Jer mi nemamo demokraciju, nikad joj se nismo naučili, mi se i dalje igramo demokracije dok se vlast vodi kroz neke “velike” kružooke koji zaključuju što je najbolje. Primarno za njih, a tek onda ako stoki sitnog zuba ostane nešto. Potpuno van svakog razuma je da je Ukrajina obnovila nemjerljivo više svoje teritorije. U trenutku dok ih projektilima i bombama gađa još uvijek druga vojska svijeta po kapacitetima za razaranje.
I zapravo je to to, nema se što više pametno pisati a da čovjek ne uđe u područje utuživosti. Samo će još jedna stvar biti više za izrigati se. Ako sada punom ofenzivom krene obnova, ako se sve zakonske osnove stave sa strane, a gradnja krene ubrzano. Kako bi za potencijalne izbanredne izbore krajem proljeća bilo dovoljno gotovih kuća kako bi se moglo fotografirati ispred njih i busati se u prsa junačka. Čak i za Hrvatsku, prepunu licemjerja od najniže do najviše razine, to bi bilo previše degutantno.